Na blagdan Krštenja Kristova u liturgijskoj godini C čitamo odlomak o tome kako je Ivan Krstitelj krstio Isusa na rijeci Jordanu, sve prema izvješću u Lukinu Evanđelju (3,15-16 i 21-22).
Što nedostojniji, to sve dostojniji
Petnaeste godine vladanja rimskoga cara Tiberija, da ne nabrajamo niže upravitelje zemalja i pokrajina (Lk 3,1-3), dakle oko 30. godine nakon Kristova rođenja, pojavi se dotad nečuven glas u Judejskoj pustinji i uzduž rijeke Jordana, glas Ivana, sina Zaharijina i Elizabetina. Ivan pozivaše narod na “obraćeničko krštenje” koje omogućuje “oproštenje grijeha”. Ali to je samo početak ili u najbolju ruku pola puta: ljudi prestaju biti neprijatelji Božji, ali još ne postaju prijatelji Gospodnji. To je kao da su učenici u školi dobro odgovarali na učiteljeve upite, ali im nije upisana ocjena u svjedodžbu. Kamo će prispjeti? Ili moderno rečeno kao da su krštenici primili na dar nov auto, ali nema u njemu benzina za vožnju. Nedostaje milost posvetna, milina, kojom nas Bog čini milima sebi, omilošćuje nas kako bismo postali djeca Božja. Jer sve je Božje: i naš hod na obraćeničko krštenje i na primanje oproštenja grijeha. Među članovima židovskoga naroda nasta veliko zanimanje: čiji je to glas? Nekoga novoga proroka ili čak Mesijin/Kristov?
Narod bijaše u iščekivanju, i svi se u srcu pitahu o Ivanu, nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: “Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem” (Lk 3,15-16).
Među narodom o Ivanu, propovjedniku i krstitelju, naveliko se ljudi “u srcu pitahu”, ali se i međusobno razgovarahu kao o dugo iščekivanu Mesiji koji će biti opremljen nebeskim moćima, doći i osloboditi zemlju od stogodišnje okupatorske vlasti i postaviti Izraela iznad svih drugih naroda i zemalja. Kada je te glasine razabrao Ivan, nije se ni minute dvoumio da ih oštro opovrgne i da se vjerodostojno predstavi s pravim identitetom i svojom ulogom u odnosu na Mesiju:
– Ja vas krstim vodom, oprani ste od grijeha, i baštinjenoga i osobnoga, uz vaše kajanje za osobne grijehe. Odvraćeni ste od grijeha i obraćeni ste Gospodinu. Ali ja nisam vlastan dati Duha Svetoga, milost posvetnu koja je pravi oganj u srcu čovječjem na putu spasenja. Iza mene dolazi jači od mene. Koliko jači? Eto toliko jači i vrjedniji da ja nisam dostojan odriješiti mu ni remenja na obući. Vezanje remenja na sandalama posao je robova u odnosu na njihove gospodare. A ja nisam ni toga dostojan, ističe Ivan narodu. Mesija će vas krstiti vodom, i Duhom Svetim i ognjem. On daje novu snagu ljudskomu duhu, pravi život.
Veličanstveno svjedočanstvo krotka i ponizna Ivana, koji smiruje narodne mase spremne za njim poći ako ih on povede u osvajanje svijeta. Dok se na jednoj strani Ivan toliko iskreno ponizuje i sebe mjeri u odnosu na Krista/Pomazanika, ne znajući kako bi izrazio svoju nedostojnost, na drugoj strani Isus govori mnoštvu: “Kažem vam: među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana. A ipak, i najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega” (Lk 7,28). Što se Ivan više ponizuje, to ga Isus više uzvisuje. I što se prorok Ivan smatra nedostojnijim, to ga Bog čini dostojnijim. Ali sva ta njegova zemaljska slava među ljudima neusporedivo je manja od slave i onoga najmanjega koji se spasio milošću Božjom u kraljevstvu nebeskom.
Smisao krštenja
Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: “Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!” (Lk 3,21-22).
Ivan nije krštavao samo dopodne ili samo popodne ili prvoga dana u mjesecu, nego danima, sve dok je teklo naroda. I kada se “krstio sav narod”, eto Isusa koji se približi Ivanu. Vidjevši Gospodina pred sobom kako silazi u rijeku i saginje glavu da je vodom oblije, Ivan bȋ iznenađen mimo svake mjere:
– Ti mene trebaš krstiti, a ne ja Tebe! Ti si Jaganjac Božji koji oduzima sve grijehe ljudi! Ti nemaš nikakva grijeha te stoga ja nemam riječi i ne znam kojom bih rečenicom popratio Tvoje krštenje.
Dok Isus stajaše pred Ivanom i govoraše mu neka se pokaže sva pravednost Božja, tj. sav plan svemogućega Oca, Ivan mu podijeli krštenje vodom, a Isus moljaše svoju sinovsku molitvu Ocu svomu. Umjesto da se čuju Ivanove riječi nad Isusom, “rastvori se nebo”, pojavi se iznenada Duh Sveti, ljudskim očima vidljiv “poput goluba”, bezazlena i ljupka. Zaori se jasan Glas s neba: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!” Za Isusa krštenje ne bijaše trenutak oproštenja grijeha, jer ih uopće nema. U svemu nama ljudima sličan, osim u grijehu. Zašto se onda krstio Ivanovim krštenjem? – Za njega to krštenje bijaše mjesto njegove životne odluke. On će se, nakon 30 godina skrovita života u Betlehemu, Egiptu i najviše u Nazaretu, s krštenja uputiti u pustinju gdje će ostati 40 dana posta i molitve, potom u javno propovijedanje. I to nezaustavljivo i nepovrativo. Za njega je krštenje trenutak kada Bog Otac za njega osobno jamči da je on Sin Božji, Druga Božanska Osoba, su-bitan Ocu. Otac se izravno obraća Isusu, svomu Sinu, kada se Njegov božanski glas zaori s nebesa: “Ti si Sin moj, Ljubljeni. U tebi mi sva milina!” Očev dakle glas koji potvrđuje Božansko Sinovstvo Isusovo na čijem ramenu počiva Duh Sveti. Eto svih triju Osoba Presvetoga Trojstva. To nije puka simbolika za naša osjetila očiju i ušiju nego božanska stvarnost svakoga valjana krštenja. I svatko se od nas na krštenju krsti i svakodnevno križa: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
Učinak krštenja u nama kada se krstimo jest da se oslobađamo iskonskoga grijeha, i svih osobnih grijeha za koje se moramo kajati, da primamo milost posvetnu kojom smo opečaćeni kao djeca Božja i tako postajemo vidljivi članovi Isusove zajednice, Crkve. U krštenju mi primamo i tri velika nadnaravna dara koji u našem životu postaju bogooblične ili teologalne krjeposti, a to su vjera, ufanje i ljubav u kojima se svakodnevno vježbamo i rastemo.
I Isus je krštavao i iznosio nauk o krštenju
Kako je već Ivan Krstitelj narodu navijestio, kada se Isus krstio u rijeci Jordanu, onda je i On počeo krštavati u “Judejskoj zemlji” (Iv 3,22), sve pred očima svojih već pozvanih učenika: Andrije i Ivana, Šimuna Petra, Filipa i Natanaela ili Bartola. On postupno iznosi i svoj nauk o sakramentu krštenja počevši od krštenja koje mu je podijelio Krstitelj preko krštenja koje je On dijelio drugima, pa sve do posljednjih poruka na Maslinskoj gori pred Uzašašće na nebo. Da istaknemo samo neke točke:
Prvo, Isus je u razgovoru s Nikodemom jasno iznio potrebu krštenja ili preporođenja: “Zaista, zaista kažem ti, ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u Kraljevstvo Božje” (Iv 3,5). Voda je vanjski znak čišćenja od prljavštine, a Duh je unutrašnji plamen koji uništava grijehe i daje potrebnu milost.
Drugo, krštenje ili preporođenje pere dušu od svih grijeha uz uvjet da krštenik slobodom pobuđuje vjeru i da se kaje zbog osobne krivnje ako je odrastao, ili u vjeri i ispovijesti svojih roditelja i kumova ako je dijete. Krštenje ujedno ispunja dušu posvetnom milošću Oca nebeskoga, Sina utjelovljenoga i Duha Svetoga. Riječ krstiti se u hrvatskom znači: u-kristiti se, tj. kao što je Krist uronio u smrt i izronio/uskrsnuo na novi život, tako krštenik ulazi u vodu i iz nje izlazi preporođen novošću života, milošću posvetnom.
Treće, Krist je, na odlasku s ovoga svijeta, naložio svojim apostolima da učine sve narode Njegovim učenicima “krsteći u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” i učeći ih opsluživati sve ono što je On učio i činio (Mt 28,19-20). Ili kako prenosi drugi evanđelist: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se” (Mk 16,15-16). Vjera je prvi i temeljni uvjet spasenja. Pa makar se netko naizvan i krstio, ipak ako nema i ne razvija svoju vjeru, on silazi s puta spasenja. A ono što je nužno vjerovati jest da “postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže” (Heb 11,6). A ta vjera u pojedinim ljudima ne mora biti nama poznata, ona je samo Bogu znana. Jer Bog ima svoj kontakt sa svakim čovjekom po glasu njegove savjesti.
+Ratko
Izvor: Crkva na kamenu
