Ime. U prvoj verziji stvaranja svijeta svemogući Bog sve čini svojom riječju ni iz čega u šest dana (Post 1,1-31) ili epoha. U drugoj inačici stvaranja „Gospodin Bog napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša“ (Post 2,7). Bog postavi čovjeka u vrt, u Edenu, i učini te iz zemlje nikoše svakovrsna stabla, među kojima „stablo života“, na sredini vrta, i „stablo spoznaje dobra i zla“ (r. 9). Bog od zemlje načini sve životinje u polju i sve ptice u zraku i predvede ih čovjeku da ih imenuje. I „kako koje stvorenje prozove, da mu takvo bude ime“ (r. 19). Među tim stvorenjima ne nađe se pomoć slična čovjeku. Stoga Bog pusti san na čovjeka i od njegova rebra učini ženu i dovede je čovjeku koji reče: „Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta“ (r. 23). Iz ovoga sažeta prikaza stvaranja vidi se da je Bog učinio posebno duhovno-tjelesno stvorenje i nadjenuo mu ime „čovjek“ [hebr. iš], a čovjek je ženu nazvao čovječicom ili ženom [išah]. Sva su živa bića s vlastitim imenom, imenovana, identificirana. Mi se ljudi po imenu raspoznajemo od rođenja ili od krštenja. Svi dokumenti nose naše osobno ime i prezime.
Ime Božje. Kada se u Bibliji kaže Ime Božje, onda se misli na Bit, Narav, Značaj, Božansku Osobu, Moć Božju. „Nek se uzdaju u te koji znaju Ime tvoje“ (Ps 9,11).
Ime Božje u Dekalogu. Među Deset Božjih zapovijedi na drugom se mjestu spominje Ime Božje. „Ne izgovaraj uzalud Ime Gospodina Boga svoga, jer Gospodin ne oprašta onome koji uzalud izgovara Ime njegovo“ (Izl 20,7). Mi smo to saželi u Zapovijedima: Ne izusti Imena Božjega uzalud! To jest ne šali se s Imenom Božjim. Bog se ne da izigravati, a još manje „izrugivati“ (Gal 6,7). Misli se u prvom redu na štovanje Imena Božjega i ujedno na zabranu da se Ime Božje ne izgovara uzalud, a pogotovo da ga se ne psuje, ne huli, njime krivo ne zaklinje. Dok se jedni hvale i uzdaju u zemaljske, materijalne potpore, u kola i u konje, mi se uzdamo u Ime Božje, u Božju Moć! (usp. Ps 20,8).
Ime Božje u Očenašu. U molitvi Očenaša, koju nas je Isus naučio moliti, prvi se zaziv odnosi na Ime Božje: „Sveti se Ime tvoje“ (Mt 6,9). Mi smo dakle kao ljudi, stvorovi, pozvani štovati Ime Božje. To štovanje uključuje ponajprije svijest da Bog postoji, i uvjerenje kakav Bog jest prema svijetu, prema nama: sebedarna ljubav koja provjerava naš odgovor, ljubav. Eto to bi značilo da njegovo Ime bude u nama, među nama, sveto, da mu iskazujemo najveće poštovanje i slavu.
Ime Isusovo. Božjom objavom preko anđela primili su poruku i Marija (Lk 1,31) i Josip (Mt 1,21) da se Djetetu koje je po Duhu Svetom začela Djev icadadne ime Isus, Ješua = Bog je spasenje. Gospodin Isus u Ivanovu Evanđelju kaže za sebe:
„I što god zaištete u moje Ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako što zaištete u moje Ime, učinit ću“ (Iv 14,13-14).
Razumije se, ne ćemo iskati ono što nije u skladu s proslavom Oca u Sinu i Sina u Ocu. Ime naznačuje samoga Isusa, njega kao čovjeka ali i njegovu Božansku Osobu. Na primjer sam Isus kaže s obzirom na Savla/Pavla:
„Ja ću mu pokazati koliko mu je za Ime moje trpjeti“ (Dj 9,16).
Pavao pokazuje potpunu spremnost za Isusovo Ime:
„Što plačete i parate mi srce? Ta spreman sam ne samo biti svezan nego i umrijeti u Jeruzalemu za Ime Gospodina Isusa“ (Dj 21,13).
U ime Isusovo Apostoli propovijedaju po Jeruzalemu:
„Pozvaše glavari, starješine i pismoznanci Petra i Ivana, i zapovjediše im da nipošto ne zbore niti naučavaju u Ime Isusovo“ (Dj 4,18).
Ali oni hrabro odgovaraju da se treba većma pokoravati Bogu negoli ljudima. Apostoli krštavaju u Ime Isusovo: Petar im reče:
„Obratite se i svatko od vas neka se krsti u Ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi, i primit ćete dar, Svetoga Duha“ (Dj 2,38).
Nije se krštavalo tako da bi se reklo: „Marko, ja te krstim u Ime Isusovo“, jer bi se to protivilo Isusovoj formuli: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Mt 28,19). A ono Ime znači; jedno Božanstvo, jednu božansku Narav. Pri krštenju treba izgovoriti imenito sve Tri Božanske Osobe. Nego, u ovom slučaju, u ime Isusovo znači po nalogu Isusovu, kako nam je Isus zapovjedio. Mi propovijedamo u Ime njegovo.
Apostoli čine čudesa: Petar, zajedno s Ivanom, izliječi onoga hromoga što je prosio pred Hramom. Petar mu veli:
„Srebra i zlata nema u mene, ali što imam – to ti dajem: u Ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!“ (Dj 3,6).
I čovjek skoči i uđe s apostolima u Hram. Kada je Petar bio priveden na ispitivanje, pun Duha Svetoga, reče:
„Glavari narodni i starješine… Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po Imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od mrtvih: Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav!“ (Dj 4,10).
U Poslanici Filipljanima sv. Pavao u hvalospjevu Isusu, koji kao Božji Sin ponizi sama sebe i posta čovjekom, poslušan do smrti:
„Zato Bog njega preuzvisi i darova mu Ime, Ime nad svakim imenom, da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika“ (Fil 2,9-10).
Štovanje Imena Gospodnjega. Ime se Isusovo slavi od apostolskih vremena. Dugo stoljeća zazivalo se i slavilo kao Božanska pomoć u ljudskim potrebama, napose u monaškim samostanima na Istoku od IV. stoljeća nadalje i na Zapadu od XII. stoljeća iz vremena sv. Bernarda iz Clairvauxa (1090.-1153.).
A u XIV. stoljeću slavlje se Isusova Imena posebno zavatrilo u Franjevačkom redu zaslugom sv. Bernardina Sijenskoga (1380.-1444.) i sv. Ivana Kapistrana (1386.-1456.). Sv. Bernardin uvodi troslov: IHS (prva tri slova imena Isusova na grčkom IHSOUS; neki to čitaju kao pokratu: Iesous Xristos Soter – Isus Krist Spasitelj). Ta se vatra rasplamsala kada papa Klement VII. godine 1530. dopusti Franjevačkom redu moliti časoslov za blagdan Imena Isusova.
Družba Isusova, odobrena 1540. godine, uze taj troslov IHS kao svoju oznaku i pokaza se kao osobita štovateljica Imena Isusova. Najveća isusovačka crkva, matica, nosi naslov Imena Isusova u Rimu – al Gesù, a na svodu trijumfira Ime Isusovo. U crkvi je pokopan sv. Ignacije Lojolski, 1556.
A najveći stupanj slavlja bijaše kada papa Inocent XIII. godine 1721. proširi štovanje Imena Isusova na cijelu Katoličku Crkvu.
Naveliko se slavljaše Ime Isusovo više od dva stoljeća i onda u liturgijskoj obnovi 1969. taj se blagdan dokinu na razini opće Crkve. Iz kojih motiva? Papa Ivan Pavao II. vrati ga u Rimski martirologij, 2004. kao spomendan, i to neobvezatan.
Rimski martirologij opisuje spomen Imena Isusova 3. siječnja ovim riječima:
„Presveto Ime Isusovo, jedino u kojem se, na nebu, na zemlji i pod zemljom prigiba svako koljeno na slavu božanskoga veličanstva“.[1]
U Katoličkoj Crkvi ne postoji samo zabrana zlorabiti Ime Božje, Ime Isusovo, nego postoji prije toga odredba štovanja Imena Isusova, zazivanja toga presvetog Imena, poput strjelovitih molitvica.
Pozdrav. Katolički pozdrav kojim iskazujemo poštovanje Imenu Isusovu glasi: Hvaljen Isus! – U vijeke!
Litanije Presvetoga Imena Isusova. Litanije za javnu uporabu u cijeloj Crkvi odobrio je papa Lav XIII. 1886. godine. A na hrvatskom bile su i prije toga raširene, tiskane 25 godina prije Papina odobrenja: u molitveniku Duševna okrepa, Beč, 1861.
Himni. Milan Pavelić, isusovac, prepjevao je 1936. s latinskoga na hrvatski tri himna u čast Imena Isusova:
– Na Isusov se spomen sâm (molimo u Jutarnjoj na blagdan Preobraženja),
– Ti divni Kralj si nèbesnik (u Službi čitanja na svetkovinu Krista Kralja) i
– O Isuse, nebesa sjaj (dio je himna Na Isusov se spomen sam, koji se pripisuje sv. Bernardu iz Clairvauxa).
Pohvale Imenu Božjemu. Mole se na kraju svakoga liturgijskog čina Euharistijskoga klanjanja pred Presvetim: Blagoslovljen budi Bog. Blagoslovljeno njegovo sveto Ime…
Župa Gradac Mostarski postoji od pamtivijeka, jedina u našim hercegovačkim biskupijama s naslovom Presvetoga Imena Isusova. Možda župa s tim naslovom potječe nakon one 1530. godine kada je odobreno štovanje Imena Isusova u Franjevačkom redu, a pogotovo nakon što je 1721. papa Inocent XIII. proširio štovanje Imena Isusova na cijelu Crkvu. Župa ima od 1748. očuvan župni protokol, a sjedište joj je u Gornjem Gracu od 1797.
Zaključak. Vjerniče, Ime Isusovo štuj, a ne psuj! Umjesto bilo kakve psovke, neka ti se na usnama češće nađu ovi biblijski i crkveni zazivi: Isuse, Sine Boga živoga (Mt 16,16); Sine Marije Djevice (Lk 1,31); Isuse, Bože jaki; Kralju slave (Ps 24,10) Isuse, krotki i ponizni srcem (Mt 11,29); Dobri pastiru (Iv 10,11); Svjetlosti istinita (Iv 1,9); Mudrosti vječna; Milostiv budi meni grješniku (Lk 18,13). Jer s kim si, takav si. Ako se družiš s Isusom, bit ćeš kao Isus!
+ Ratko
[1] „Santissimo Nome di Gesù, il solo in cui, nei cieli, sulla terra e sotto terra, si pieghi ogni ginocchio a gloria della maestà divina“.
Izvor: Crkva na kamenu
