Rođenje. Marko je rođen u Križevcima 1588. U Popisu “germaničara” u Rimu 1611., br. 1217.: “Marko Stjepan Križevčanin Hrvat iz Ugarskoga kraljevstva, Zagrebačke biskupije, od katoličkih roditelja, i sam vazda katolik”.
Školovanje. Studira kod isusovaca u Ferdinandeumu u austrijskom Grazu, gdje mu bijaše profesor mađarski isusovac Peter Pázmány (1570.-1637.). Nakon trogodišnjega studija (1606.-1609.) izvrsno položi magistarski ispit ovlašten predavati filozofiju. Otkriva u sebi ljubav prema svećeničkom zvanju. Na preporuku isusovaca kao kandidat Zagrebačke biskupije poslan je u Rim na studij teologije. Kao pitomac Germanicum-Hungaricuma pohađa Gregorijansko sveučilište od 1611. do 1615. godine.
Svećeništvo. Vraća se u domovinu kao prezbiter zaređen u lateranskoj bazilici 4. travnja 1615. Uz njegovo ime otpusta iz Zavoda čitamo: “Otišao je 11. rujna 1615. kao svećenik, teolog 4. godine; dobro se ponašao, također u obrani teologije prije podne i poslije podne na teološkoj školi”. Kratko djeluje u svojoj biskupiji, ni godinu dana. Na poziv spomenutoga profesora Pázmányja, novog ostrogonskog nadbiskupa (od 1616.), don Marko polazi u Mađarsku pomoći i hrvatskim obiteljima. Radi kao ravnatelj i profesor u sjemeništu u Trnavi. Imenovan kanonikom, upravlja kanoničkim imanjem blizu Košica, koje se tada nalaze u gornjoj Mađarskoj, danas u Slovačkoj.
Tridesetogodišnji rat. Godine 1618. u susjednoj Češkoj započinje vjersko-politički rat koji se proširuje i traje do Westfalskoga mira, 1648. Deklarativno “vjerski rat”, a zapravo bijahu zahtjevi za političkom prevlašću, otimanjem crkvenih dobara. Povod bijahu neki ispadi katolika u Češkoj. Na to odgovoriše češki evangelici “izbacivanjem kroz prozor” – “defenestracijom” – dvojice katoličkih carskih izaslanika iz kraljevskoga dvorca u Pragu gdje se odvijaše skupština. Planu fitilj koji zapali Europu.
Mučeništvo. U tom krvavom okviru dogodi se mučeništvo kanonika Marka i dvojice sudrugova, isusovaca Stjepana Pongracza, Mađara, i Melkiora Grodzeckoga, Poljaka. Košice tada bijahu grad gdje prevladavahu mađarski kalvini. A kada zapovjednik kalvinske vojske Juraj Rákóczy 3. rujna 1619. sa svojim odredima provali u Košice, na njegovu udaru nađoše se spomenuta trojica svećenika pod lažnom optužbom da su 13. srpnja 1619. podmetnula neki požar u gradu. Optužba očito sa svrhom onemogućiti njihovo zakonito djelovanje. Četiri dana nakon ulaska u grad, Rákóczi ih dade uhititi, ali ne zbog podmetanja požara nego zbog nedopuštena vjerskog djelovanja. Kada kalvini vidješe da je zaslugama isusovaca misionara procvao katolički život, povedoše rat do istrebljenja katolika. Kanonik Marko, s dvojicom kolega, isusovaca, stavi se u obranu Katoličke Crkve. Utamničeni. Za vrijeme ispitivanja i zahtjeva da se odreknu “papističke” vjere, mučenik Marko reče svojim tamničarima: “Svojoj sam vjeri, pravoj vjeri, toliko odan, da sam u svakom trenutku spreman za nju dati i svoj život”. Zatim ih mučitelji staviše na razne muke s ciljem da ih prinude na apostaziju. Na kraju kalvini Stjepana dotukoše udarcima po glavi a Melkioru i Marku odrubiše glave. Bijaše to u Košicama 7. rujna 1619. Tijela im baciše u crnu jamu, odakle ih katolici, nakon više mjeseci, dopuštenjem zapovjednika, uzeše i dolično pokopaše. Markovo svećeničko stajalište izražava rečenica koju životom posvjedoči: Za sve blago svijeta toga ne ću Krista izdati!
Papa Pio X. proglasi svu trojicu mučenicima blaženicima, 15. siječnja 1905.
Papa Ivan Pavao II. kanonizira ovu trojicu blaženika u Košicama 2. srpnja 1995.
Spomendan: 7. rujna.
+ Ratko
Izvor: Crkva na kamenu
