Svi smo prošli iskustvo učenja hoda. Iskustvo kada se naši roditelji, otac ili majka odmiču korak dva ispred nas, šire svoje ruke i čekaju da mi napravimo svoje prve korake, čekaju onu jednu od najdražih stvari u životu a to je da vide kako sami hodamo, a da se na njih ne oslanjamo. I kada ugledaju kako se uspravljamo na vlastite noge i sami pomičemo prema naprijed, njihovoj sreći nema kraja, a to je tek početak njihove brige za nas.
No to iskustvo ima jednu cijenu, mnogo puta pasti i ustati. Koliko smo puta pali kada smo činili prve korake, i možda lagano ozlijedivši se, nismo ostali na zemlji samo plačući i razmišljajući da nikada ne ćemo naučiti hodati, nego smo nakon svakoga pada ponovo ustali i krenuli prema raširenim rukama roditelja, koji su nas ohrabrivali i poticali da napravimo ono što možemo jer su vjerovali u nas i u naše snage.
Bog kao najbolji roditelj prolazi s nama istu stvar. Uči nas hodati kroza život, pomaže nam sazrjeti kroz različita iskustva dokazujući da je uvijek uz nas. Odmiče se korak ispred nas da nas nauči hodu u vjeri, a onda kada padnemo, hrabri nas i pomaže nam da ustanemo i krenemo naprijed. Bog ima toliko strpljenja za nas da nekada ni mi sami nemamo toliko strpljenja za sebe i uči nas lekciju po lekciju života, ne sve odjednom.
Bog zna kolike su naše snage i vjeruje u njih, i time nas uči da nikada ne smijemo odustati od sebe i svoga života. I kao što nam on uvijek daje priliku kada zapne u životu, pokazuje nam da i mi sami sebi trebamo davati prilike. Bog se poput najboljega roditelja, oca i majke, brine da stanemo na svoje noge i da s njime krenemo naprijed u život ljubavi i međusobnoga povjerenja. A do toga dolazimo preko brojnih padova i ustajanja.
Mario Žuvela
Izvor: Crkva na kamenu/Duhovnost.net
