Tko kaže da je u svijetu slučaj, taj psuje božanstvo, veli jedan svetac.
Doista znamo da se ništa ne događa slučajno, iako ne znamo uzroke mnogih događaja. Njih zna Bog koji sve vodi, koji nagrađuje dobro, pa i zlo, što ga čovjek čini, okreće na dobro budući da nas ljubi i želi nas usrećiti.
Zato je stav svih svetaca isti: biti potpuno predan volji Božjoj i zahvaljivati na svemu. To je i naša svakodnevna molitva: Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.
No živimo li je mi u svome životu? Zahvaljujemo li za sve, svjesni da su i nevolje korisne u planu Božje providnosti: da nas muke jačaju, da nas bol produbljuje te da nas patnja pročišćava? Sjetimo se kako je Josip, prodan u Egipat, spasio svoje od gladi, sužanjstvom Židovi svjedočili poganima o pravom Bogu, veliki progoni kršćana urodili širenjem kršćanstva, Petrov grijeh zatajenja Isusa učinio je Petra poniznijim i obzirnijim, nevjera Tomina pridonijela čvrstini vjere mnogih… U Pučkom katekizmu iz 1911. piše ovako: Grješniku šalje Bog muke da ga popravi i od vječne smrti izbavi… Pravedniku šalje Bog muke da ga kuša, da li više ljubi Boga ili stvorenje… Po muci se otpuštaju kazne za grijehe… Muke nas čiste od nesavršenosti, povećavaju našu snagu, našu ljubav, gorljivost i zahvalnost.
Bog svakom određuje mjeru, nitko nije kušan preko svojih granica i snaga.
Ideal je današnjeg čovjeka biti oslobođen od bilo kakve muke i nevolje. Sveci ne razmišljaju tako, a mi koji smo na svetost pozvani, trebali bismo ih slijediti:
Grješnik mrmlja u muci, početnik se žalosti, ali se odmah kaje zbog svoje nestrpljivosti; koji je uznapredovao, prestraši se, ali se brzo ojača i Boga hvali; savršeni ne čeka samo na muku, već joj ide odvažno u susret (sv. Franjo Saleški).
Koji su postigli savršenost, nikada ne mole Gospodina da ih oslobodi od kušnja i nevolja, nego oni za njima teže i cijene ih tako jako, kako svjetski ljudi bogatstvo, zlato i dragulje (sv. Terezija).
Matija Grgat
