Život… Pitam se kako definirati tu riječ?! Život je kao oluja. Ponekad se sunčamo na Suncu i uživamo, a ponekad udarimo o stijenu. Naše ponašanje kad udarimo o stijenu pokazat će zapravo kakav smo čovjek. Treba biti snažan i jak, izdržati sve te prepreke koje se stavljaju pred nas. Znam! Težak je to put, s mnogo trnja i oluja, s mnogo oštrih stijena u moru života. Ali, unatoč svim tim stijenama i olujama, poput sirene trebamo plivati svom biseru.
I mene je strah… Duboka je to voda i mnoga me čudovišta čekaju sa svojim zamkama. Ali, uvijek treba imati nadu! Nada, ta nekoć mala iskrica “borila” se svim silama i “tinjala” u meni, da bi jednoga dana postala velik, nevjerojatan “plamen”. Uvijek treba ići dalje. Tako i ja! Idem dalje, jer znam da ću uspjeti. Često mi “kristali” naviru na oči, “lanci i okovi” stežu moje srce, ali u takvim trenutcima javi mi se onaj glas i govori: “Putuj, možeš ti to!” Tada znam da je sreća tu! Neke su stvari, kažu, zapisane tamo negdje gore visoko među zvijezdama i samo nebeski anđeli znaju te skrivene tajne, pisane bijelom prašinom, po crnim listovima naše sudbine. Životna staza nije jednosmjerni put nego zamršeni labirint. Na nama je da odlučimo na koju ćemo stranu krenuti. Istina je da sami ispisujemo stranice svoga života, no Netko gore, visoko iznad nas, okreće listove i zatvara knjigu. Nema pobjede bez padova, niti uspjeha bez muke. Svaki osmijeh vrijedi tri suze, svakom koraku po cvijeću prethodi put po trnovitoj stazi. Stoga, ne smijemo dozvoliti da nas obeshrabri trnje na ruži, kamen na putu ni suza u oku. Moramo biti jači od “oluje” i hrabriji od “vjetra”. Trebamo smiriti nervozno srce i pustiti ga da voli, da se nada…
Moramo imati dovoljno snage da prihvatimo sve teškoće života i kažemo: “Bože, vjerujem Tebi! Neka me Tvoja ruka vodi putovima koje ja ne razumijem, a koji me vode u tvoju vječnost.” Bog ima tisuću putova do ljudskoga srca i svaki je put drugačiji. Prihvatimo taj put, čekajmo i molimo se!
Ružica Jurčić
Izvor: Crkva na kamenu
