Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užetâ te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: “Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!” Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj. Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: “Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?” Odgovori im Isus: “Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.” Rekoše mu nato Židovi: “Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?” No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče (Iv 2,13-22).
Evanđelist Ivan smješta događaj izgona trgovaca iz hrama na početak svoga Evanđelja u dane kada je Isus kao hodočasnik posjetio Jeruzalem i jeruzalemski hram uoči blagdana Pashe. Jeruzalemski Hram je svakom pobožnom Židovu bio središte klanjanja jedinom Bogu i središte bogoštovlja. Svake godine Židovi su o blagdanu Pashe, kao znak zahvalnosti Bogu za izbavljenje iz egipatskoga sužanjstva, hodočastili u Jeruzalem kako bi Bogu prinijeli svoje žrtve. Sin Božji prožet revnošću za Sveti Dom i prebivalište svoga Nebeskog Oca, ispunjava ovim činom također i proroštva koja uključuju pobožnost i revnost u izvršavanju molitve i kulta hramu. No istinska pobožnost je činom trgovaca u hramu na žalost narušena pa, stoga, Isus ulazi u hram i izgoni prodavače. Treba naglasiti da Isus ne zabranjuje povezanost poslovanja i vjere, nego kritizira i osuđuje svaku zlouporabu vjere za novčanu dobit, nepošteno bogaćenje, prijevare i podvale. Isus svojim činom osuđuje i hramske svećenike, koji su dopustili da se to na najsvetijem mjestu uopće i događa, te što su podlegli napastima i ponudama svjetovnoga bogaćenja, a zaboravili su na važnost i bit istinskoga čašćenja i slavljenja Boga. To je upravo glavni razlog zašto Isus optužuje s pravom tadašnje vjerske vođe da su iznova obeščastili Božju Kuću molitve i pretvorili je u kuću trgovačku.
Isus, dakle, osuđuje podvrgavanje vjere osobnim i privatnim interesima. Ovim nas Evanđeljem i svojom porukom, poziva da Boga trebamo staviti na prvo mjesto u našemu životu, a ne novac, zaradu i vlastitu dobit i tako poštivati i prvu Božju zapovijed: “Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene!” A Boga se stavlja na prvo mjesto upravo kroz otkrivanje i življenje našega ispravnog i osobnog odnosa s njime u molitvi. Iako ljudi često postavljaju pitanje: “Na kojem mjestu je najbolje moliti?” Isus daje odgovor – u Domu molitve. Kao što je u ono vrijeme Hram bio mjesto Božjega prebivališta i najuzvišenije mjesto gdje su se Bogu upućivale molitve, to su danas naše crkve. To nam Crkva želi još jedanput naglasiti upravo na današnji dan – obljetnicu posvete Lateranske bazilike, tj. Rimske katedrale, majke svih crkava na svijetu. Iako je većina kršćanskih pisaca prvih stoljeća isticala da se Bogu može moliti na svakom mjestu, jer Bog čuje i uslišava iskrene molitve i vapaje sa svakoga mjesta, oni ipak dodaju da nijedna molitva nije toliko dobra i uslišana kao ona koja je izmoljena u svetim prostorima. Ne zaboravimo isto tako da su sve naše crkve posvećena mjesta i mjesta Božje prisutnosti. Isus redovito naučava u Hramu te je svojim poukama i savjetima izazivao divljenje i poštovanje u narodu. Narod je iz svake njegove riječi crpio snagu za život. Iz riječi Božje i danas narod Božji dobiva nadahnuća za život i djelovanje. Svojim naučavanjem Isus naviješta i novi način štovanja Boga – poziv da se vjernici klanjaju Bogu u duhu i istini. Ovaj čin molitve i predanja Bogu u duhu i istini ostvaruje se u našoj ispravnoj pobožnosti, pohađanju nedjeljnih liturgijskih slavlja, otvorenosti životu po Riječi Božjoj i blagovanju Tijela Kristova, kao duhovne hrane za ustrajnost na putu vjere i života. Tko želi i traži Božju prisutnost u svome životu, Bog će mu uistinu prići i biti s njime.
Zaključak Evanđelja upućuje nas još jedanput na temeljnu istinu – vjere u Kristovo uskrsnuće, koje će biti povod svakoga okupljanja novozavjetne zajednice. Po Kristovu uskrsnuću prestaje svako starozavjetno prikazivanje žrtava i započinje novozavjetno okupljanje u našim crkvama kao spomen čin na Kristovu žrtvu na križu ali i na njegovo uskrsnuće. Pozvani smo, stoga, kao Crkva biti istinska zajednica njegovih vjernika na zemlji, te revno biti otvoreni Božjemu duhu i životu u svemu kako nas je Krist učio.
Don Davor Berezovski
Izvor: Crkva na kamenu
