Evo nas u najpotresnijim trenutcima Velikoga petka. Pred našim očima križ, na njemu Sin Božji s prikovanim rukama i nogama, na glavi mu trnova kruna, srce mu kopljem otvoreno… Sveta Majka Crkva poziva nas danas: Dođite, sinovi i kćeri, i pogledajte ta usta, te oči, tu glavu izmučenu, te ruke i noge izranjene, to srce probodeno. Pogledajte tu svetu glavu božansku koju je izbolo trnje. I to blijedo i krvavo lice popljuvano i pogrđeno. Pogledajte te drage oči koje su svakoga prijateljski gledale, osobito sirotinju i one “malene”, koje svatko prezire i odbacuje. Pogledajte ta usta koja su izgovarala one najdivnije i najljepše riječi i pouke što ih ova zemlja nikada nije prije čula. “Takvo što nikad još ne vidjesmo” (Mk 2,12). Pogledajte te ruke koje su samo dobro činile, opraštale i blagoslivljale, a sada su čavlima prikovane za drvo. Pogledajte to probodeno srce koje je ljubilo jače i žarče nego ijedno ljudsko srce. Sad je prestalo kucati, jer je i posljednju kap krvi prolilo za nas. Pogledajte sve to i upitajte: Zašto? Jer je On sam htio da bude žrtva vječne pravde, da na svojim nedužnim ramenima ponese sve grijehe, sve opačine, sve izdaje, sve klevete, sve nepravde, sva crna zlodjela ovoga svijeta, pa i moje i tvoje grijehe. Htio nas je svojim probodenim rukama iščupati zauvijek iz vlasti sotone, pakla, propasti. Svojom krvlju izbrisao je našu vječnu osudu. Znaš li sada zašto Bog visi na križu? Zbog mojih i tvojih grijeha!
Nisu ga bičevali samo rimski vojnici. I mi smo im, na žalost, pomagali. Tko od nas smije reći da bičem svoga poganog jezika nije nikad zamahnuo na ovoga božanskog Patnika? Nisu ga šamarali samo vojnici i sluge židovske. Tko se od nas usuđuje reći da nije nikad udario šamar po ovom svetom obrazu? Nisu mu pljuvali u lice samo Židovi. Tko od nas smije reći da nije nikad i nigdje popljuvao ovo sveto lice? Nije ga se samo Petar zastidio. Nije ga samo Juda izdao. Na tisuće je onih, i među nama, koji smo se sramotno postidjeli njegova imena, zasramili se što smo vjernici katolici. Čak i pohvalili one koji udobno žive pod maskom Petrovom, dok im jednom ne zapjeva pijetao. Što tek reći o pravom Judi, nesretniku, izdajici? Za šaku prljava novca, za udobni naslonjač izdati Boga, vjeru, Crkvu, pogaziti sve ono što nas je vezalo s našim dragim kršćanskim ognjištem, našim junačkim predcima, našim siromašnim ali ponosnim roditeljima.
Nisu Isusa samo šamarali, popljuvali, zatajili i izdali Židovi, vojnici, Petar, Juda i šaka buntovnika i zavedenih jadnika, ovo je naše djelo: svaki je grijeh razapinjanje, svaka je psovka pljuvanje po njegovu licu, svaki je blud svlačenje njegove haljine, svaka je mržnja i osveta koplje u njegovo srce: “Ja sam uzrok Tvojoj smrti, što se lila sveta krv. I ja sam te raspinjao. O ja, jadni zemski crv”, priznajemo to u jednoj korizmenoj pjesmi.
Raspeti naš Prijatelju! Priznajemo da smo krivci i tvojoj krvi i tvojim ranama. Ali Ti, koji si Petru oprostio i razbojniku na križu, pa i samom Judi bio si sigurno spreman oprostiti, samo da je imao snage doći i vratiti se k tebi, zoveš nas danas k sebi: da na tvom ranjenom srcu proplačemo, da svoje grijehe oplačemo. Na križnom putu rekao si ženama: “Ne plačite nada mnom, nego nad sobom plačite i nad djecom svojom!” (Lk 23,28). Uvjereni smo da bi i nama danas slično rekao: Ne oplakujte vi mene i moju tešku sudbinu, jer moja sudbina nije tragična koliko je tragična vaša: Pogledajte kud i kamo idete? Dokle će vas dovest vaše ludovanje, mahnitanje, pokvarenost? Svi vi idete opterećeni teškim križevima patnje, kušnje, bolesti! Pod tim križevima padate razočarani bez vjere, bez nade u moju pomoć. Ja vam jedini mogu pomoći i tvoj brat, tvoj Cirenac, može ti pomoći. Pa kad posrneš, kako je utješno da te netko može podignuti? Ne odbacuj križa, nego ga prigrli. U njemu je spasenje, snaga, obrana. U njemu je život!
Ljubeći tvojih pet rana, molimo te, Isuse: Izliječi rane naše, osnaži slabu vjeru, ulij nam u srce jaku i pouzdanu nadu… Zapali nas svojom ljubavlju. Mi ćemo cjelivati tvoje lice i tvoje svete rane, a Ti, Isuse, utisni vrući cjelov u naše obraze da te se nikada više ne zastidimo, da te nikada više ne popljujemo, da te nikada više ne izdamo.
Don Anđelko Babić
Izvor: Crkva na kamenu
