Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje narodâ, slavu puka svoga izraelskoga.” Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!” A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu (Lk 2,22-40).
Događaj iz današnjega Evanđelja dogodio se 40 dana nakon Isusova rođenja. Četrdeset dana nakon proslave Božića slavimo još jedan Gospodnji blagdan – Prikazanje u hramu – Svijećnicu. Prema Mojsijevu zakonu četrdeseti dan nakon djetetova rođenja trebao se ispuniti dvostruki obred: majčino čišćenje i djetetovo prikazanje Bogu u hramu. U životu svakoga Židova kao centralni događaj biblijske objave i spasenja, svakako je bilo prisjećanje na njihovo oslobođenje iz egipatskoga sužanjstva. Upravo u noći uoči njihova čudesnog izbavljenja iz teškog ropstva Bog je kaznio Egipat pomorom egipatskih prvorođenaca, a židovski su prvorođenci bili spašeni od smrti. Taj znak i Božja zaštita imala je odmah za Židove posebno značenje – svi prvorođenci pripadaju Bogu jer on ih je spasio i život im je očuvao. Stoga i Marija i Josip svim svojim srcem u znak zahvalnosti Bogu i s velikom radošću prikazuju Bogu Isusa. Bezgrješnoj Djevici Mariji nije bilo potrebno čišćenje koje je propisivao zakon ali željela ga je ispuniti. Evanđeoski izvještaj sv. Luke donosi nam još jedan podatak o Svetoj Obitelji a to je da su bili siromašni. To saznajemo iz prinesene žrtve – dvije grlice ili dva golubića. Mojsijev zakon propisivao je za rodilje da trebaju žrtvovati janje, a siromašni dvije grlice ili dva golubića. Ljudski život nema cijene u Božjim očima jer je on od začeća do prirodne smrti najveći Božji dar. Stoga je i Marijina žrtva – golubica simbolika zahvalnosti Bogu za dar života, zahvalnosti onomu na čiju su sliku i priliku stvoreni.
I u našemu životu sve što činimo i radimo pripada Bogu jer on nam je darovao sve što imamo. Stoga svaka naša molitva, pa i ona zahvalna za od Boga primljena dobročinstva, samo je simbolična poput golubica iz Evanđelja. Mi Bogu nikada ne možemo nikakvim molitvama i žrtvama vratiti zauzvrat onoliko koliko nam je on dao i daruje kroza život.
U evanđelju upoznajemo i starca Šimuna koji je bio pravedan i bogobojazan. Kada Sveto Pismo nekoga opisuje ovim dvjema karakteristikama i osobinama, onda za toga čovjeka želi reći da je pun krjeposti i da je prijatelj Božji. Upravo zbog ovoga posebnog odnosa s Bogom Šimun je dobio najbolji mogući dar, mogao je u svome naručju držati Spasitelja svijeta, o čemu su mnogi mogli samo sanjati. Onoga koga su navijestili svi proroci, vidjele su oči njegove. Zbog toga, pun Duha Svetoga, Šimun naziva Isusa “Svijetlost na prosvijetljenje naroda”. Iz ovoga Isusova naziva dolazi i naziv današnjega blagdana Svijećnica. I kao što je Isus Svjetlo istinsko koje prosvijetljuje svakoga čovjeka, tim istim svjetlom trebaju svijetliti i svi oni koji se nazivaju njegovim i koji u njega vjeruju. Pozvani smo biti putokaz drugima da dođu do toga svjetla. A kako? Svatko u skladu sa svojim mogućnostima, poput starca Šimuna, pozvan je pokazivati na Isusa, na njegov nauk i na njegov put. Svjedočiti svojim životom da smo sinovi Svjetla a ne tame, i na kraju životom i djelima, drugima svijetliti Kristovim Svjetlom, pozivati one koji su daleko od Boga i u tami da ugledaju i spoznaju ono istinsko svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka. Susret s Isusom bio je trenutak milosti za Šimuna jer je dočekao utjehu koju je Gospodin obećao vjernom Izraelu, a on je sigurno predstavnik toga vjernog naroda jer je u svemu ostao vjeran Bogu. Svaku našu vjernost i ustrajnost na pravom i Božjem putu Bog nagrađuje.
Na početku svoje molitve Šimun zahvaljuje Bogu što je pred kraj svoga života doživio takav nezaslužen dar – takvu milost: “Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru. Ta vidješe oči moje spasenje tvoje…” Šimun je do kraja svoga života vjerovao u ispunjenje Božjih obećanja, te da Bog nikada ne kasni ispuniti ono što je obećao i da je vjeran u svojim naumima, i na kraju je on ponizni starac zaista u malenom djetetu prepoznao Otkupitelja i Spasitelja, onoga koji će spasiti ne samo narod izraelski, nego i cijeli svijet.
Nakon izrečene zahvale Bogu što mu je dao milost da vidi “Pomazanika Božjega”, Šimun izriče proročanstvo o Isusovoj budućnosti i bolima njegove majke Marije. Isus će biti znak osporavan. Mnogi će ga odbaciti jer će njegov nauk i djela za mnoge biti “Tvrda besjeda koja se ne može slušati a još manje prihvatiti.” On ne će odgovarati njihovim željama i namislima, jer ne će željeti promijeniti već uhodane običaje i načine ponašanja, koji su često bili daleko od Božjeg Zakona i njegove volje. I na kraju, zbog svega toga, mač sedam boli duboko će se urezati u srce Blažene Djevice Marije. Ona je uvijek bila ona koja je u dubokoj i postojanoj vjeri pristajala uz svoga Sina svakoga trenutka njegova života, čak i onda kada nije najbolje shvaćala neke njegove postupke, riječi i djela.
Osim starca Šimuna u hramu se nalazila i starica Ana. I nju Evanđelje opisuje kao ženu koja je puna krjeposti i koja se dala na raspolaganje Bogu služeći mu. Njezine molitve, post i pobožnosti nisu bili samo izvanjski čini da je drugi vide, nego i čin iskrenoga predanja Bogu i prepuštanja njegovu vodstvu. Ispunjena radošću što je upoznala Spasitelja svijeta, svima je o tome pripovijedala. Starci Šimun i Ana susreli su živoga Boga. Radost toga susreta nisu zadržali samo za sebe, nego su o Djetetu pripovijedali i drugima. Svaku radost susreta sa živim Bogom, iskustvo milosti obraćenja i današnji vjernici trebaju donositi i širiti drugima. To znači biti braća i sestre u Kristu. Nakon Isusova prikazanja u hramu započinje tihi i skroviti Isusov život u Nazaretu, njegov rast u mudrosti i milosti, a iznad svega u poslušnosti roditeljima. Kao dijete u svomu odrastanju i grijehu, Isus je nama kao čovjek bio u svemu jednak osim u grijehu. Na sebe preuzima svakodnevicu ljudskoga života kako bi i naš ljudski život i patnje posvetio i blagoslovio, odnosno našoj svakodnevici dao smisao, konačni cilj i ispunjenje.
Don Davor Berezovski
Izvor: Crkva na kamenu
