Kaza Isus svojim učenicima prispodobu: “Pogledajte smokvu i sva stabla. Kad već propupaju, i sami vidite i znate: blizu je već ljeto. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je kraljevstvo Božje. Zaista, kažem vam, ne, ne će uminuti naraštaj ovaj dok se sve ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali moje riječi ne, ne će uminuti” (Lk 21,29-33).
Nalazimo se u posljednjim danima ove liturgijske godine, uoči početka vremena došašća. Tako i liturgijska čitanja i evanđelja koja slušamo u ovom tjednu podsjećaju nas i na one događaje koji će prethoditi, prije nego što Isus Krist ponovno u svojoj slavi dođe na zemlju kao sudac živih i mrtvih. Drugi Kristov dolazak ne smije se iščekivati sa strahom i zebnjom, nego kao što kaže Isus “uzdignute glave”. Utjeha su i riječi iz današnjega evanđelja: “Nebo će i zemlja uminuti, ali moje riječi ne će uminuti”, Isus želi svima zajamčiti kako njegovi vjerni, unatoč nevoljama i patnjama u svijetu, unatoč kozmičkim gibanjima, ne će biti ni u kakvoj opasnosti i pogibelji sve dok budu čuvali, prenosili i tumačili njegove riječi, jer on je tako s nama i uz nas prisutan do svršetka svijeta.
Isusove riječi predstavljaju proročki i događaje koji su se uistinu dogodili nekoliko desetljeća nakon njegova Uzašašća, u njihovoj bliskoj budućnosti, a to su pad Jeruzalema, rušenje Hrama, ponovno raseljenje izabranog naroda. Ove tragične događaje doista je doživio onaj naraštaj kojega spominje Isus u evanđelju. Za mnoge je to bilo kao da je došao kraj svijeta, dogodila se katastrofa i propast Svetoga Grada. Prva kršćanska zajednica u tome je prepoznala znak vremena kojega je najavio Isus, prepoznali su da započinje Novo doba i novo vrijeme, utemeljeno na Riječima Isusa Krista i njegovu nauku, koji nema kraja.
Svjedoci smo kako svako malo u našim medijima i na portalima možemo čitati senzacionalne vijesti o “smaku svijeta” o tome “kako će u nas u određeni datum i sat pogoditi neki komet i izazvati totalnu katastrofu i kraj čovječanstva”. Svaki ovaj napis izaziva zanimanje današnjega čovjeka, oni su redovito najčitaniji, privlače pažnju jer je svijet današnjice, zaokupljen brigom za sebe i vlastitu budućnost. Zaokupljen je i izračunima i prognozama o točnom datumu, satu i času kraja svijeta. Želi se onda koliko je god to više moguće preostali dio života provesti u uživanju, kako kaže i onaj stih “jednom se živi, jednom se umire”.
I kroz prošla stoljeća stalno su postojala tzv. “proročanstva” o konačnom kraju postojanja civilizacija i svijeta, a sve te prognoze su se na posljetku ispravljale, jer njihov planirani datum kraja svijeta nije se ostvario, svršetak do danas nije došao. Isus nas današnjom prispodobom o smokvi koja donosi plodove, poziva da oko sebe i u sebi promatramo vidljive znakove prirode i vremena. Kao što priroda ima svoj ciklus, svako stablo na proljeće zazeleni i cvate, preko ljeta donosi rod, a ujesen zrele plodove, tako se i čovjek treba ponašati u skladu sa svojim prirodnim i ljudskim zakonitostima: živjeti u vremenu cvatnje, dozrijevanja i donošenja plodova, biti za izgradnju, napredak i rast sebe samih i ljudi oko sebe. Donositi plodove ne znači ništa drugo nego živjeti blisko i u ljubavi s članovima svoje obitelji, susjedima, prijateljima i svim ljudima. Doprinositi međusobnoj izgradnji i jedinstvu u ljubavi. Čovjek današnjice ne smije biti zaokupljen kada će uistinu biti kraj svijeta. Isus nam daje poruku da se oko toga ne mučimo, jer je važnije živjeti svakodnevicu i graditi budućnost na čvrstim temeljima – njegovu nauku. Pozvani smo dakle najprije biti čuvari i vršitelji Riječi Božje koja je trajna i obvezujuća za sve generacije i ljude. Biti u zajedništvu jedni s drugima, podložni volji Božjoj, da on uistinu ima plan za svakoga od nas.
Evanđelja ovoga tjedna potiču nas i na budnost, da iako svjesni svoje smrtnosti, spremno plodni dobrim djelima, dočekamo čas susreta s našim Bogom i Stvoriteljem. Da svaki naš svakodnevni cilj i zadatci koje vršimo budu prožeti rastom i izgradnjom nas samih i kraljevstva Božjega. Ovaj rast ovisi o svakome od nas, odnosno o svakom našem pozitivnom doprinosu i svjedočanstvu. Ako se ne prepustimo lijenosti, čas našega susreta s Gospodinom ne će nikoga od nas dočekati nespremne. Živimo, radimo, molimo da nas susret s Gospodinom dočeka spremne, budne u molitvi i raspjevane u pjesmi. Svatko tko zna što želi od sebe i svojega života, ne može nespreman dočekati Sudnji dan i susret oči u oči s Milosrdnim Sucem.
Don Davor Berezovski
