Židovi ponovno pograbiše kamenje da Isusa kamenuju. Isus im odgovori: “Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah. Za koje me od tih djela kamenujete?” Odgovoriše mu Židovi: “Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: što ti – čovjek – sebe Bogom praviš.” Odgovori im Isus: “Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh bogovi ste? Ako bogovima nazva one kojima je riječ Božja upravljena – a Pismo se ne može dokinuti – kako onda vi onome kog Otac posveti i posla na svijet možete reci: ‘Huliš!’ – zbog toga što rekoh: ‘Sin sam Božji!’ Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati. Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu.” Nato ga ponovno nastojahu uhvatiti, ali im on izmaknu iz ruku. I ode ponovno na onu stranu Jordana – na mjesto gdje je prije Ivan krstio. I osta ondje. A mnogi dođoše k njemu i rekoše mu: “Ivan doduše ne učini nijednog znamenja, ali se sve obistinilo što je rekao o ovome.” Mnogi ondje povjerovaše u njega (Iv 10,31-42).
I u ovom Evanđelju čitamo kako Židovi žele Isusa kamenovati, zbog toga što se on kao obični čovjek pravi Bogom. To je za njih najteži mogući grijeh i zločin koji jedan smrtnik može napraviti – on bogohuli. A prema Mojsijevu zakonu takav zaslužuje smrt po kratkom postupku, neizbježno slijedi kamenovanje. Istu smrtnu osudu pred židovskim sinedrijem Isus je dobio i u noći Velikoga četvrtka kad je otvoreno pred Velikim svećenikom priznao svoje božanstvo. Više puta je Isus naglašavao da će njegovi učenici i sljedbenici biti prepoznatljivi u svijetu i od svijeta priznati po svojim dobrim djelima. Svjesni smo da često djela govore više od riječi, te da je i sam Isus toliko puta upravo preko svojih djela i dobročinstava budio vjeru svojih suvremenika i naroda.
Ovo nam Evanđelje pokazuje upravo suprotno, Isus ponovo nije prihvaćen od ljudi, iako su vidjeli njegova dobra djela. Oni žive u predrasudama o njemu i smislu njegova poslanja. Ne prepoznaju da Bog djeluje u njemu i po njemu. Iako na zdrave oči vide čudesno Isusovo djelovanje, ne žele priznati da je samo Bog jedini onaj koji može takvo nešto učiniti i ostvariti kao npr. čudesna ozdravljenja slijepih, gluhih, nijemih, gubavih ili vraćanje mrtvih u novi život. Bog je u njihovim očima onaj koji je velik, uzvišen i nepristupačan, a pred njima stoji običan čovjek koji se pravi Bogom. Ne žele slaviti i zahvaljivati Ocu nebeskom na onomu što su primili od njegova sina Isusa Krista. I u ovome odbijanju ostvaruje se citat iz knjige proroka Izaije, kojega je naglašavao i Isus svaki put kada njegovi slušatelji nisu željeli primiti njegovu poruku spasenja: “Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim!” Najveća zabluda Isusovih suvremenika bila je u protivljenju da je on Bog. Uza sva Isusova uvjeravanja da sva pisma i navještaji iz Staroga Zavjeta najavljuju njegovo vrijeme i djelovanje, i da su oni dionici tog milosnog časa i vremena, oni o tome ne žele čuti ni riječi. Umjesto zahvalnosti da neizmjerno slave i časte Boga jer je pohodio svoj narod, oni ga žele ubiti. Po Isusu Kristu Bog je sišao među ljude, približio im se poistovjetivši se s njima. Bog je postao jedan od nas, kako bi čovjek mogao u potpunosti upoznati onoga na čiju je sliku taj isti čovjek stvoren. Bog postaje čovjekom da bi čovjek, ponovo nakon neposluha prvih ljudi, postao božanskim. Koliko god Isusove riječi i djela uvjerljivo djelovale i bile plodonosne, po reakciji njegovih slušatelja ostvaruje se i ona narodna: Džaba ti je ćoravu namigivat i gluhu šaptat! Isus ih želi potaknuti barem na vjeru u njegova nebeskog Oca koji je toliko puta čudesno djelovao u njihovim životima kroz cijelu povijest izabranog naroda, a oni opet radije žele ostati u stanju u kakvu jesu, bez ikakva pomaka naprijed. Isus ne želi niti jednim svojim činom, riječju, djelom izvršiti ništa drugo nego biti vjeran poslanju koje mu je povjerio njegov Otac nebeski i želi biti u svemu predan i poslušan njegovoj volji. Nije se želio nikome dodvoravati i svidjeti drugome, ni pod cijenu smrtne osude koja se ostvarila na drvu križa. Kao i u ono vrijeme, Isus svoju poruku spasenja nudi svakom čovjeku i na njezino prihvaćanje nikoga ne prisiljava. Svatko se slobodnim pristankom opredjeljuje i izabire kako će odgovoriti na Božju ponudu spasenja, i mi sami se odlučujemo hoćemo li se okrenuti protiv Boga ili ga prihvatiti kao jedinog suputnika na životnom putu.
Don Davor Berezovski
Izvor: Crkva na kamenu