Tečaj samodiscipline
Sabranost. Ozbiljnost. Skrušenost. Trijeznost. Sve su to prizvuci vremena u kojem se na poseban način spremamo za proslavu Kristova uskrsnuća kojoj neminovno prethodi četrdesetodnevni tečaj samodiscipline – korizma.
Zašto tečaj samodiscipline? Tečaj – jer vremenski kratko traje, samodiscipline – jer će mnogi vjernici radije pribjeći korizmenim odlukama gdje četrdeset dana ne će jesti određenu hranu, piti određena pića, slušati zabavnu glazbu, odlaziti u kino, kazalište, na utakmice i sl. No, neki će to činiti namrgođena lica, suha grla i prazna trbuha te će jasno svima dati do znanja da ne može otići na večeru – jer posti, ne može otići s društvom u šetnju ili utakmicu – jer se toga odrekao, ne može se odazvati na poziv prijateljice – jer je tako odlučila u korizmi… (usp. Mt 6,16-18). Neki će vjernici svoj osjećaj, koji je rezultat isključivo vlastite korizmene odluke, govoriti svima oko sebe, naglas, bez zadrške, tražeći od drugih shvaćanje, sažaljenje ili pak divljenje, no teško će ući u sferu pravoga posta, dubinu razmišljanja o Kristovoj muci i uskrsnuću. Naposljetku, kada nakon četrdeset dana, sa zorom zablista uskrsno jutro, takav se vjernik može zapitati: Zašto sam bio namrgođen i čangrizav prethodnih mjesec i pol dana, je li to (zaista) bio moj cilj?
Biram biti radostan
Prethodni odlomak ni na koji način ne želi umanjiti niti kritizirati vjernikovu potrebu ili odluku da se tijekom korizme odrekne svakodnevnoga načina življenja, hranjenja i provođenja vremena s bližnjima i samim sobom, nego bježi od vjernikove autoreferencijalnosti koja često njegovu okolinu zna ostaviti u fluidu promišljanja i propitkivanja vode li takve korizmene odluke dotičnoga vjernika u radost Uskrsa ili ostaje u mrtvilu pustinje. Analogijski – zar je moguće da bi jedan cvijet volio ostati u hladnoći i tami zime, nego nanovo procvasti i zamirisati na proljeće?
Od namrštenoga lica svima je osmijeh puno draži. Istini za volju, osmijeh ne znači uvijek da se nasmiješena osoba osjeća sretno i dobro, no razmišljajući o korizmi u kontekstu radosne žrtve, samu korizmu možemo nazvati drugom vrstom radosti. To je radost koja dolazi lagano u spokoju. Korizma je radost koja duboko počiva na samorefleksiji koja je dragocjena mudrost i tajna vještina svakog vjernika. Korizma bi trebala naučiti vjernika da sve svoje krive linije skuplja u simetriju Kristova križa – u simetriju savršene ljubavi. Ova korizmena radost ne iskazuje se neiskrenim osmijesima, hiperaktivnošću i neodricanjem nego čvrstim pouzdanjem u Boga koji je sama radost (usp. Iv 15,9-11).
Upravo kao što petak kada je Isus umro na križu, pomalo neočekivano, nazivamo velikim, tako i vrijeme korizme, neobično, možemo nazvati radosnim. No, korizma nudi jedinstvenu vrstu radosti koja dolazi u raskajanoj spoznaji da svoju grješnost možemo priznati Bogočovjeku, gladnom, žednom i iskušavanom u pustinji koji će podnijeti muku i smrt da nas privede u vječni život. Plod takve radosti je mir koji osnažuje vjernika da svoju grešnost i nesavršenost sučeljuje sa svetošću i savršenošću Božje milosti koja ga pere u krvi kalvarijskoga Pravednika.
Uskrsli na kolodvoru
Govoreći o korizmi kao radosti u ozbiljnom vremenu, čini mi se sljedeći primjer dobar za aktualizaciju takve radosti koja je i temeljni stav kršćanina. Recimo, kada na kolodvoru dočekujemo dragu osobu koju dugo nismo vidjeli, u sebi osjećamo uzbuđenje, ushićenost i radost jer ćemo je konačno vidjeti. Jedva čekamo toga putnika prepoznati među svim njegovim suputnicima, pohitati mu u susret i izraziti dobrodošlicu.
Tako je slično i s korizmom. Korizma je naš kolodvor, putnik je Uskrsli Krist, a sada ostaje pitanje kako ćemo ga dočekati? Hoćemo li i Uskrslom prvo reći da smo izgubili koji kilogram jer nismo jeli slatkiše, hoćemo li mu naglasiti da smo izbjegavali svako veće okupljanje ljudi, da smo većinu prethodnog vremena bili više gladni i žedni nego siti i napojeni?
A što ako bismo dobili odgovor: “Volio bih da si više vremena proveo mislima sa mnom, nego u vrtlogu misli sa samim sobom označujući druge za odluke koje te nisu dovele bliže k meni.” Stoga usudimo se biti radosni u korizmi, neka nam ona postane sinonim za radosno življenje u ozbiljnom vremenu.
Ja sam za, a ti?
don Antonio Zirdum, đakon
Izvor: Crkva na kamenu