Govoriti o obraćenju i obraćenicima znači govoriti o čudesnom Božjem milosrđu. A kako je papa Franjo proglasio Godinu milosrđa, čini mi se prikladnim govoriti baš o ovoj temi jer su obraćenici uvijek bili žar koji je rasplamsavao vatru vjere u mnogima, budući da su dotaknuti Božjom milosti imali potrebu o tome svjedočiti.
Obraćenici – književna svjedočanstva (Četvrti dio)
M. Dostojevski kao osuđenik odlazi na robiju u Sibir s drugim osuđenicima i jedna mu gospođa u ruku stavlja Bibliju. Čitajući Bibliju i živeći među raznim zločincima, otvaraju mu se oči na neke istine. U romanu Zločin i kazna glavni lik, ubojica Raskoljnikov doživljava postupno obraćenje nakon susreta s kršćankom Sonjom, koja mu na njegovo traženje čita Lukino evanđelje o Isusovom uskrsavanju Lazara, a priznanjem krivnje i prihvaćanjem križa, uskrsava i njegova duša, kreće njegov život u drugom smjeru, u smjeru vjere i ljubavi. Još uvijek se u našim školama učenicima ovo tumači kao psihološka stvarnost, a ne metafizička, duhovna, jer nismo otvoreni duhovnim spoznajama.
Joris-Karl Huysmans, francuski pisac, sljedbenik Zole i naturalizma, književnoga pravca koji predstavlja potpunu negaciju duha i duše, u svom lutanju stigao i do dekadencije, crne magije, okultizma i sotonizma te ih unosio u svoja djela. No, obratio se na katolicizam i otada u svojim djelima obrađuje religijske teme. Od pisca uvjerena kako se “znanstvenim” naturalističkim pristupom sve može objasniti, pa i ljudska duša, postao je pisac koji shvaća da je “sve tajna, da živimo samo u tajni, da je slučaj, ako uopće postoji, još tajnovitiji od Providnosti”. Ideja za roman Naopako, potaknula ga je na proučavanje crkvene povijesti i Crkve. U glavnom liku, dekadentu, ljubitelja umjetnosti, filozofije, egzotike, neurotiku, čudaku koji se ne može uklopiti u amerikanizirani svijet bez ljepote i duha, pa na kraju u krizi pada na koljena i prihvaća vjeru u Boga, ostvario je nesvjesno projekciju vlastite duše.
Kasnije će i Huysmans postati vjernik. Objašnjava taj proces obraćenja, on piše: “Vjerojatno je, dok sam pisao Naopako, bilo nekakvoga nesvjesnog prekopavanja tla, iskopavanja radi postavljanja temelja. Bog je dubio prolaze za svoje vodove, djelovao je u skrovitim dijelovima duše, u tami. Sve je bilo nevidljivo; tek su mnogo godina poslije iz tih vodova počele izbijati iskre. Tada sam u duši osjetio uzbuđenje od potresa; to još nije bilo jako bolno niti sasvim jasno: liturgija, mistika i umjetnost djelovali su kao prijenosnici ili posrednici… Jednostavno sam se, malo pomalo, oslobađao svoje prljave ljušture; počeo sam se sam sebi gaditi, ali sam se ipak opirao vjerskim dogmama. Moji su mi se prigovori činili nepobitnima; i jednoga lijepoga jutra, kad sam se probudio, odluka je pala, a da nikada nisam postao svjestan kako. Prvi put sam se pomolio i nešto je provalilo van.” Pripisuje to djelovanju Milosti.
Paul Claudel – francuski pisac katoličkoga nadahnuća – obraćenik božićne noći u 18. godini života. Prošao je kroz mnoge borbe i krize, jer život i jest borba, a njegovo pjesničko stvaralaštvo svjedoči o toj unutarnjoj napetosti između grijeha i milosti, što je stvarnost svakoga čovjeka.
Sam će kasnije reći da su Rembaudove Iluminacije “probudile u njemu osjećaj za nadnaravno, koje je trajna pratnja naravnomu”. (Rembaud je također obraćenik. Kao vrlo mlad zaveden modernističkim zabludama i teorijama estetike koje su tražile rastrojstvo čula, vidovitost, susreće se s duhom zla, izopačenosti i kaosa (Verlaine) (Sezona u paklu) i napušta poeziju kao prijevaru okrećući se kršćanstvu.)
Claudel je nadnaravno intenzivno doživio na večernjoj u božićnoj noći slušajući Magnificat kada se srušio njegov filozofski sustav, apsurdan i krut, i njegov dekadentni stav, tjeskoba zbog smrti djeda kojeg je volio, a on osjetio radost unutarnjega oslobođenja: “Tada se zbio događaj koji je odredio čitav njegov daljnji život. U jednom trenutku moje srce bi ganuto i ja uzvjerovah. Uzvjerovah tako snažnim pristankom, jednim takvim ushićenjem čitavoga moga bića, tako silnim uvjerenjem, takvom sigurnošću, ne ostavljajući mjesta nikakvoj vrsti sumnje…”
François Mauriac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost zbog, kako u obrazloženju piše, “duboke analize duše i umjetničkog naboja kojim je u romanima izložio ljudski život”. U romanu Thérèse Desqueyroux, kao i u drugim svojim djelima, iznosi misao kako postoje samo dvije vrste ljudi: “pravednici koji vjeruju da su grešnici i grešnici koji se smatraju pravednima”, prema Isusovoj paraboli o farizeju i cariniku. Ili preciznije, postoje oni koji se bude iz mrtvila grješnosti pa streme svjetlu i životu, i oni koji u tom mrtvilu ostaju glumeći pritom čista, besprijekorna bića.
Najveći grijeh i najveću sablazan Mauriac vidi u ukočenosti duha, u samozadovoljnim, samodostatnim ljudima koji pravila i dužnosti ispunjavaju izvanjski, pogotovo vjerske. Thérèse, iako najbjednija u svom svijetu, trovačica, postaje svjesna stanja svoje duše, što je milosni trenutak za čovjeka, jer zahvaljujući spoznaji istine o vlastitoj unutarnjoj bijedi, otvara se put za izlazak iz nje, čovjek se uči poniznosti, tj. shvaća svoj položaj. Istina boli, ali nosi i iscjeljujuću snagu. Thérèse je, da bi došla do nje, a time i do središta svoga bića, morala proći poniženje vlastitoga pada, odbačenost, osudu, samoću, depresiju.
I baš u pokušaju samoubojstva, osjećajući užasan strah pred ništavilom, a nije bila sigurna da sve završava s ništavilom, ona, odgojena bez vjere, svjesna svoga kukavičluka, poželi da postoji Biće o kojem vjera govori, Biće koje ljubi čovjeka čak i kad ugrezne u zlo: “I ona se načas sjeti nepodnošljivoga Tijelova, onoga samotnog čovjeka slomljenoga pod pozlaćenim plaštem, i one stvari što ju je nosio objema rukama, i onih usana koje su se micale, i onoga bolnog izraza na licu. Ako postoji to Biće, neka odvrati zločinačku ruku prije nego to bude prekasno, a ako je to njegova volja, neka jedna bijedna i zaslijepljena duša prijeđe na drugu stranu, samo ako On može to čudovište, to svoje stvorenje, dočekati s ljubavlju.” U svom očaju otvara se prihvaćanju mogućnosti da takvo Biće ipak postoji i daje mu priliku da uđe u njezin život.
Doživljava da se zaista odvrati zločinačka ruka u tom trenu. Naizgled, ne radi se ni o kakvom čudu. Događa se, zapravo, nešto što mi obično nazivamo slučajnošću, a čije uzroke ne možemo vidjeti. Smrt njezine vjerne tete spašava joj život. Trenutak duhovnoga klonuća i omamljenosti, kojom ju je ništavilo toliko zarobilo, prevladan je tada povratkom u stvarnost života. Prolazi ponovno bolno vrijeme čišćenja, ali Thérèsu istina postupno oslobađa svih tereta na duši i ona se na kraju otvara ljubavi prema ljudima.
Mauriac pokazuje da je ljubav čovjekova životna potreba, bez koje on umire u sebi ili se ispunja nasiljem prema onima oko sebe i u konačnici prema sebi. Nasilje je, kao i strah, simptom nedostatka ljubavi. Pakao je život bez ljubavi, što je istovremeno zatvorenost istini, kojoj čovjek po naravi također teži. U tom svjetlu Isusova zapovijed ljubavi, pa i prema neprijateljima, pokazuje se kao jedino ispravno postupanje jer ljubav oslobađa, iscjeljuje i izgrađuje pojedinca i društvo, kako ona koju prima, tako još više ona koju daje. I čudesno, već želja, volja da volimo otvara brane u nama i ljubav izvire poput vrela; ona je Božji dar.
Matija Grgat
Izvor: Crkva na kamenu
