Danas se u Crkvi među Hrvatima slavi spomendan blažene Marije Propetog Isusa Petković, redovnice. Donosimo glavne životne podatke ove domaće blaženice:
Djetinjstvo. Antunu Petkoviću-Kovaču i Mariji rođ. Marinović 10. prosinca 1892. rodila se djevojčica kojoj je dano krsno ime Marija. Bilo je to na otoku Korčuli u općini Blato, Dubrovačka biskupija, trojedna kraljevina Hrvatska-Dalmacija-Slavonija u okviru Austro-ugarske monarhije sa sjedištem u Beču.
Marijin otac imao je iz prve ženidbe dvije djevojčice: Jelu (poslije redovnicu „Srca Isusova“) i Katu, kojima je majka umrla, a iz druge ženidbe jedanaestero djece – sedam sinova i četiri kćeri. Marija je bila šesta po redu. Tri su sinčića preminula u djetinjoj dobi. Otac je bio bogat i potomstvom i imovinskim posjedom. On je za života uz obiteljski dom podigao kuće za sve ostalo devetero djece.
Svećeničkih je zvanja bilo u izobilju. I u samoj lozi Petković u posljednja tri stoljeća bio je 21 svećenik. Mjesto Blato imalo je župu s crkvom maticom Svih Svetih i župnika, a više kapelana. Tako se na otoku i u mjestu izmjenjivala radost i nada, rađanje i smrt.
Školovanje. Marija je odmalena pokazivala bistrinu duha, odanost obitelji i Crkvi i suosjećanje s bijednima. Od pet godina pošla je u školu kao „neupisana“, a kako je uspješno položila, nastavila je s učenjem i svih šest razreda osnovne škole završila odličnim uspjehom (1897.-1903.). Godine 1904. u Blato su došle sestre Službenice Milosrđa, Talijanke, koje su otvorile Građansku školu. Otac je Mariji dopustio da se upiše u sestarsku školu, ali ne u sestre. Završila je srednjoškolski trogodišnji tečaj, 1907. Još je neko vrijeme pohađala dopunsku domaćinsku školu kod sestara. Bog je uzeo Marijina oca Antuna k sebi 1911. godine, pa su dvije Marije, mati i kći, preuzele upravu nad posjedom i odgoj djece. Kćer su Mariju u mladosti pogodile tri teške bolesti: 1898., 1906. i 1918. godine kada joj je bio pripremljen ne samo grob, nego i vijenac i sanduk. U sanduk je pokopana Marijina mlada nevjesta Žuva, koja je iznenada umrla. Nijedna bolest Marijina nije bila „na smrt“, nego da se proslavi Otac nebeski. Te će bolesti ipak ostaviti traga na njezinu zdravlju.
Svjetski rat, 1914.-1918., donio je pučanstvu na Korčuli i u cijeloj Hrvatskoj veliku nesreću: brojni mladići na bojišnicama izgiboše, njive opustješe, bolesti buknuše, sirotinja se namnožila, socijalne nepravde posvuda. Seljenja u daleki svijet nisu prestajala. To će stanje odrediti i životni put samoj Mariji.
Zvanje i karizma. U patrijarhalnoj obitelji vladao je sklad i red, posluh i poštovanje prema roditeljima. Antun je kao pravedan i milosrdan uživao ugled razborita, jaka i bogobojazna otca, a majka Marija njegovala je darove pobožnosti i dobra savjeta. U kući se čitalo Evanđelje iz kojega je Marija osobito zapamtila onu: „Marija je najbolji dio izabrala, koji se ne će odniti od nje“ (Lk 10,42). Svećenici su rado zalazili u obitelj Petković, osobito franjevci i dominikanci koji su službenim poslom dolazili u Blato. U takvim susretima s redovnicima u maloj devetogodišnjoj Mariji probudilo se redovničko zvanje, iako je, prema njezinim riječima, i u vlastitoj obitelji živjela kao „u samostanu“. Susrela se i sa životopisima svetaca, napose sa sv. Ružom Limskom (1568.-1617.), s kojom će drugovati svega života, a i njezine će sestre misionarski dospjeti u Svetičin peruanski grad Limu. Kada je u 13. godini na Malu Gospu 1905. pošla na Prvu sv. Pričest, Marija je kleknula pred roditelje i zatražila oproštenje. Otac je ganutljivo uzvratio: „Kćeri, ti me nikada nisi ražalostila, ti si me uvijek slušala“. Nezaboravna uspomena radosna djetinjstva, dokaz kćerine ljubavi i očeve sreće. Tko kaže da me ljubi, slušat će zapovijedi moje (Iv 17,10.14). Zvanje se u njoj budilo u obliku čežnje za molitvom, za samoćom, u želji da postane učenicom sestara, da se posveti služenju bližnjemu, napose napuštenoj djeci, u žaru da poučava sirotane i privodi ih k spasu. Na Mariju su ostavila dubok dojam dva susreta s mjesnim biskupom Josipom Marčelićem, na krizmi 1898. i prigodom osnutka društva „Kćeri Marijinih“, 1906. Tom se prilikom Marija ispovjedila pred biskupom i izrazila mu želju da bi pošla u samostan. Ona piše u svojim biografskim crticama da je od tada ostala „pod pismenim vodstvom“ biskupovim. S njim se dopisivala i u vezi sa spomenutim Društvom, kojemu je tada postala tajnicom, a od 1909. do 1919. predsjednicom s članstvom s više od 300 djevojaka. U okviru toga Društva Marija osniva 1917. i udrugu „Dobroga Pastira“, s 24 djevojke, koje bijahu spremne pohađati bolesnike, pripremati prvopričesnike, nadoknađivati zbog uvrjeda Isusu. Od 1915. s jednom redovnicom osniva i „Društvo katoličkih majki“ sa stotinjak žena, a od 1917. vodi Franjevački svjetovni red s oko 200 članica. Po biskupovu naputku Marija od 1917. pomaže u „Pučkoj kuhinji“, koju vode Službenice milosrđa, a hrane oko 3000 najsiromašnijih osoba.
Potkraj 14. godine, 21. studenoga 1906., Marija privatno zavjetuje svoje djevičanstvo Bogu, tj. da ne će „izabrati nijednog ljubavnika niti se udavati za koga“, a gotovo je svaki dan ponavljala „svoj zavjet vječne ljubavi Gospodinu“. Taj je događaj i u njezinoj Družbi ostao značajan, pogotovo što se podudara s liturgijskim spomendanom Gospina Prikazanja u hramu. Usporedo s tim zavjetom idu i prve kušnje s obzirom na duhovno zvanje. S jedne strane, privučena Kristu, a, s druge strane, prosidbene ponude i pisma izravno ili preko roditelja, župnika, čak i biskupa. Životopisci navode devet takvih prosilačkih slučajeva. U svoj toj borbi Marija je odlučno rekla da ne misli na udaju. Ljubav je s križa odnijela pobjedu.
Prebrodivši Masu izbora samostana i svijeta, udarila je na Meribu dvostruka zvanja, tj. borbu između zatvorena i otvorena tipa samostanskoga života. Prvi način naziva „zvanjem za samostan“, a drugi „zvanje da se žrtvuje za bijedne“ u vatri života. Tako je u jesen 1914. u pratnji majke i brata pošla u Split, ostavivši kod župnika oporuku s riječima: „Svu svoju imovinu ostavljam da se u Blatu sagradi zavod za siromašnu i zapuštenu djecu, gdje će se u vrijeme prosto od škole moći odgajati i dobiti hranu, a sirote i stanovati“. U Splitu je podvrgnuta pregledu liječnika koji joj je savjetovao dulji oporavak. Tako je ostala u samostanu Službenica milosrđa do kraja 1914. Na preporuku biskupa Marčelića vratila se u Blato, da nastavi s dobrotvornim djelima, a 1918. svečano je pred narodom obećala biskupu da će ostati u Blatu i pomagati sirotinji. Bog je obogatio ovu izabranu dušu raznovrsnim darima, koje je ona tijekom vremena razvijala i u sebi i oko sebe. Od mnoštva potočića dobra Bog je napravio veliku rijeku svoje milosti po životu i krjepostima Marije Petković.
Marija je zajedno s kolegicom Marijom Telentom stupila u samostan „Službenica milosrđa“, 19. ožujka 1919. Poglavarica samostana veoma se obradovala prinovi, ali je ona već 15. svibnja preminula. Druge dvije Službenice vratile su se u Italiju, gdje su i ostale zbog političkih događaja koji su se tih mjeseci poslije Prvoga svjetskog rata odvijali. Dvije Marije, Petković i Telenta, koje su ušle u samostan kao „pensioniste“, plaćajući stan i hranu, ostale su u samostanu dobro uređenu i preuzele ga na čuvanje i upravu. Providnost je pisala svoje stranice. Biskup piše 20. srpnja da je stigao nalog od vrhovne glavarice da sestre Službenice uzmu robu iz samostana, tj. da se povlače.
Sestre Talijanke opraštaju su od Blaćana, 3. kolovoza 1919., a istoga dana Marija Petković pita svoju kolegicu i druge dvije djevojke, Palmu i Mandaljenu, koje su već bile ušle u zajednicu, kane li ostati u tom samostanu ili će ići u koju kongregaciju uredno organiziranu. Sve četiri djevojke odlučiše ostati zajedno u Blatu. Biskup Marčelić u pismu od 5. kolovoza 1919. ističe Mariji i njezinim sudrugaricama: „Treba vam najprije i najviše posluha“. Drugo, „treba vam preuzornog rada oko djece i siromaha“. I treće, poruka Mariji: „Vi budite njima Starješicom, a istodobno zadnjom sestrom. Ako potreba, Vi bosa, one obuvene; Vi gladna, one založene, po izgledu milog nam Spasitelja Isukrsta. U Križu spas“. Posluh, ljubav, nesebičnost – duhovni temelji nove družbe. U istom mjesecu, na Marijinu molbu, biskup joj šalje „Opće malo pravilo Trećeg redovničkog reda sv. Franje“. Biskup s jedne strane poručuje Mariji da u svakom pogledu pripomogne da ostane: „Blato Blaćanima“, a Isus s druge strane potvrđuje da nitko nije „prorok u svom zavičaju“!
Nova Družba. U jesen 1919. Marija sa suradnicama otvara u Blatu tri dječje ustanove: čuvalište, obdanište i sirotište. Iz više susreta i razmjena pisama Mariji, koliko se god smatra nedostojnom, postaje sve jasnije da je Bog sprema na sve smjelija djela. U kolovozu 1920. dok se nalazila na Prižbi, mjestu na Korčuli, sastavljajući nove Ustanove, stiže od biskupa pisana poruka da kani osnovati novu Družbu na blagdan sv. Franje Asiškoga, 4. listopada. Iako se taj dan smatra početkom nove redovničke franjevačke obitelji „Kćeri milosrđa“, svečanost se odvija sutradan u crkvi u Blatu. Već 13. istoga mjeseca pod predsjedanjem mjesnoga biskupa održana je prva skupština nove zajednice, na kojoj je Marija izabrana za poglavaricu, što je biskup potvrdio. Sutradan, mimo kanona, a uz oproste od jednogodišnjega novicijata, bilo je prvo redovničko oblačenje u crkvi. Marija od tada ima novo ime S. Marija Propetog Isusa.
Nove sestre počinju ploviti morem pitanja i hoditi kopnom problema, uzdajući se u Božju providnost i pomoć Crkve. Pred mladom utemeljiteljicom dižu se brda poteškoća koja se mogu „premjestiti“ samo molitvom, vjerom i radom: odgoj i izobrazba članica, plan rada, gradnja novih kuća, nesigurna životna sredstva, sastavljanje konstitucija, utvrđivanje i čuvanje identiteta nove zajednice. Kušnje iznutra, nevolje izvana. Anonimna pisma na biskupa protiv nove Družbe i njezine poglavarice. Optužuju je da skuplja za sirotinju, a uzima sebi za kozmetiku! Ona se brani da ni ne zna što je „kozmetika“. Zajedno s prvim plodovima bijahu i velike sumnje. Ohrabrio je zagrebački pomoćni biskup Josip Lang, Sluga Božji, kazujući joj 1923. da je to „Božje djelo“. Nekoliko godina nakon Prvoga rata, u kojem su očevi izginuli za tuđu carevinu, a djeca im prisiljena živjeti u nasilnoj državi, ide u proševinu po Vojvodini za svoje sirotane, a u Beogradu po ministarstvima “od Iruda do Pilata”, kako piše 1924. jednoj svojoj susestri. „Kad bih imala novca, uzdala bih se u novac, a ovako se uzdam samo u Boga“. „Moje je činiti dobro, a Bog će se pobrinuti da mi to omogući”.
Bila je na posvećenju mladoga zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, 1934. Darovala mu je sliku Propete ljubavi, a iste večeri piše svojoj susestri: „Taj mladi Nadbiskup je svetac!“ I inače češće se izražava o Stepincu kao pravom svetcu, prateći mu Kalvariju iz Južne Amerike.
Množenje kuća. Biskup Marčelić, 15. lipnja 1923., odobrava Konstitucije, a sutradan predsjeda drugom generalnom kapitulu nove Družbe. S. Marija u 40 godina svoga vodstva Družbe, osim kuće matice u Blatu na Korčuli, osniva nove filijale na području Kraljevine SHS/Jugoslavije: 22 kuće. Od 1936. do 1940. sprema 30 sestara u Južnu Ameriku u misije, a i ona sama te 1940. dopuštenjem biskupa Carevića ide u Argentinu, gdje do 1960. osniva 5 zajednica. U Paragvaju 1941.-1944. – 3; u Čileu 1949.-1960. – 4; u Italiji 1952.-1964. – 8; u Peruu, 1953.-1963. – 2; u Španjolskoj 1957. – 1; u Urugvaju, 1958. – 1 mjesto. Pod njezinom vrhovnom upravom od 40 godina i za njezina života u zajednici od 46 godina otvoreno je 46 mjesta u vrtićima, bolnicama, staračkim domovima, župama i sjemeništima.
Kongregacija za redovnike 1927. dopušta „kanonsko ustanovljenje“ Družbe, 1928. odobrava družbu „biskupskoga prava“, te godine umire biskup Marčelić i sestre polažu doživotne zavjete. Družba postaje konačno papinskoga prava 1957.
Duhovnost. Prvi susreti s duhovnom literaturom bili su preko mjesnih svećenika i vjeroučitelja. Marija se odlikovala u vjernosti Crkvi, u savršenu posluhu u najtežim trenutcima života: i kada je nailazila na slabe odgovore odgovornih, i kada je silazila s uprave svoje Družbe, i kada je bila paralizirana. „Marija je trpjela, ali bila je bez pogovora vjerna kći Crkve, spremna poslušati. Sve što Crkva odredi ona će mirno prihvatiti kao volju Božju”. Nije joj savjest jača od savjesti Crkve! S. Marija bijaše “jaka žena”, i jaka savjest, ali je uvijek bila i ostala poučljiva Duhu Svetomu i odgovornim ljudima u Crkvi. Ona je to dokazala svojim životom i djelom. Preminula je u Rimu, 9. srpnja 1966.
Sveti Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom u Dubrovniku, 6. lipnja 2003. Spomendan joj slavimo 9. srpnja. Njoj su u čast kapelice u Strujićima, župa Ravno, i u Studenoj u župi Seonici u Hercegovini.
Literatura: Marija od Propetog Isusa Petković, Prema Ocu, prir. K. Režić, Zagreb, 2002.; Ista, Sve za Isusa. Autobiografija i duhovni zapisi, prir. M. Parlov, Split, 2003.; Ista, Privatni duhovni dnevnik, prir. M. Parlov, Zagreb, 2014.; I K. Režić (ur.), Marija Propetog Isusa Petković. Službenica Božja, Zagreb, 1996.; A. Matanić, U znaku ljubavi, 2. izdanje, Zagreb, 1999.; K. Režić, Odsjaj nade, Zagreb, 1999.; E. Barbarić, K. Knezović, V. Kustura (ur.), Teološki aspekt Božjeg očinstva u životu i djelu Marije Propetog Isusa Petković, Zagreb, 2000.; R. P., Kćeri poslušna, Mostar, 2003.; 2. izd. 2004. Družba Kćeri Milosrđa u Zagrebu, Mallinova 4, izdaje tromjesečnik Tebi majko.
———————————-
(Objavljeno u Crkvi na kamenu, 7/2018., str. 4-7)
Izvor: Crkva na kamenu
