Predstavljamo vam uglednu kućanicu i kuharicu svetu Martu iz Betanije kojoj spomendan slavimo danas, 29. srpnja. Ona je više puta ugostila najvećega Gosta mogućega, Isusa Krista, dok je hodao po zemlji u ovom našem smrtnom tijelu. Posjetili smo je u jednom razmatranju i vodili ovaj razgovor za našu Crkvu na kamenu.[1]
Sveta sestro Marta, imala si veliku čast da se Isus često navraćao u vas?
Marta: Divno je imati svoj dom, ognjište. A Isus upravo toga nije imao. Bio je stalan podstanar. Ali kada ima netko da te primi i razumije, ugosti, onda se ne osjećaš podstanarom. Kada bi god bio u Jeruzalemu, Isus bi se gledao navratiti u Betaniju, 3-4 km od grada, u našu skromnu, siromašnu obitelj, njegovu prijatelju, našemu bratu Lazaru, i k nama sestrama. Često bi sjedio pod orahom i pio čaj uz kolače koje bismo mu mi sestre spremile. Nije se nikada bojao da će mu se tkogod rugati, ismijavati ga, čuditi se njegovim riječima. Kućni gost – dragi gost. Pričali smo o svemu: o Bogu i čovjeku, o grijehu i oprostu, o zdravlju i bolesti…
I jednom se Lazar razbolio gotovo na smrt? (Iv 11,1).
Marta: Da. razbolio se brat, koji je bio glava kuće (roditelji su nam umrli dok smo bili djeca). A Isusa tada, kada se brat razbolio, nigdje ni za lijeka. Nas se dvije uskukale do neba. Ne znamo gdje je Isus. Ne znamo što bismo učinile. Privijale smo obloge, kuhale čajeve, spremale med i kuhano vino, ali temperatura u brata sve veća. Isusa kad treba, nema ga… tako smo u sebi prigovarale i naglas plakale.
I onda Mu poručile: onaj koga ljubiš, bolestan je? (Iv 11,3).
Marta: Eto do koje smo se mjere uslobodile da smo se mogle obratiti Isusu za razne potrebe. Nimalo se nismo nikada ustručavale, pogotovo u ovakvoj nevolji. Poslale smo samo gorku vijest i dodale da je to onaj koga on voli. Mi smo mislile: Naše je da pošaljemo poruku, a on zna dalje što treba. Ako nas voli, pokazat će ljubav, pomoći će nam.
Isus je volio vas dvije sestre i vašega brata? (Iv 11,5).
Marta: Jako. Mi smo to doživljavale kao da nas voli preko svake mjere. Međutim i mi smo njega voljeli posebno, preko svake mjere. Čemu se čudiš? Bog svakoga ljubi jednakom ljubavlju početno, dok čovjek ne odgovori. Ako čovjek odgovori, onda izvlači iz Boga još veći izraz ljubavi. Ako ne odgovori, zaustavi se na početku. Zašto će svetci i nesvetci?
I što će biti s Lazarom?
Marta: S našim bratom Lazarom dogodilo se ono najgore što se čovjeku može dogoditi: umro. A Isusa ni u njegovoj bolesti, ni na samrti, ni na sprovodu, ni da izrazi riječ utjehe, ni da se Bogu pomoli na grobu. Teško nama da ne može teže. I kada je sve gotovo, pospremljeno, pokopano, eto ti Isusa k nama.
Ti dočula da Isus dolazi, pa skočila u susret? (Iv 11,20).
Marta: Čim sam čula, uzela rubac na glavu i poletjela niz njivu. Susrela sam ga podno njive. Isus vrlo ozbiljan, miran. Nije nimalo uzbuđen. Kao da Lazar nije umro. Kažem mu ja: Da si Ti bio ovdje, ne bi umro moj brat (Iv 11,21). Ispala sam malo nezgrapna i sebična, Lazar je i Marijin brat, ali nisam znala što sam zborila. Isus se mogao uvrijediti što sam sve govorila, ali nije se uvrijedio. On je govorio da će Lazar uskrsnuti. Znam i ja da će uskrsnuti, ali kada? Pitao me vjerujem li u Uskrsnuće.
Rekao ti je da zovneš i Mariju?
Marta: Ja sam ga pozvala da dođe u kuću. Kaže on: “Reci Mariji neka dođe ovamo.” Isus je vrlo delikatan. Nije htio tješiti Mariju pred svijetom koji se bio okupio u kući. Zato je nju zovnuo na stranu.
I onda ste ga poveli na Lazarov grob?
Marta: Dođe on grobu i vikne: “Lazare, van!” I Lazar se probudi. I ustane. I dadosmo mu jesti, i pozdravi se sa susjedima. Svi zinuli od čuda. Ljubav i prijateljstvo porasli do vrhunca. Kušnja prevladana. Isus je nešto veličanstveno. On smrt pretvara u Život. Nevjeru preobražava u Vjeru. Beznađe okreće u Ljubav.
Neki sveti opisuje kako si se ti jednom malo čudno ponijela prema Isusu, koji te prekorio (Lk 10,38.40). Kako je to zapravo bilo?
Marta: Naišao jednom Isus s Dvanaestoricom na putu u Jeruzalem. Svratili se u nas, kažu, na čašu vode. Ja se uhvatila za usta: što ću im spremiti koliko ih je, Bogu moj! Ne mogu ih pustiti samo o čaši vode, a podne. Treba prirediti pravi objed. Te hvataj kokoši, guli krumpir, čisti salatu, zaimlji i reži kruh… A Marija ti lijepo premitila ruke i sluša Isusa ko jedna po jedna. Zbilja nezgodno od nje. Ja joj namigujem da se digne, da mi pomogne, ona ništa. Potegnem je za rukav, opet ništa. Kao da i ja ne bih voljela sjediti do Isusa i slušati njegove divne priče. Ali treba počastiti i nešto založiti, očiju ti. Onda ja Isusu direkt: Reci joj da me posluša. Pa ćemo zajedno slušati Tebe. Isus se uozbilji pa će meni: “Marta, Marta, za mnogo se brineš, a samo je jedno potrebno: Slušati Boga, kao što je Marija izabrala”. Ja se zacrvenjela i nisam više ništa mogla reći. Spremala sam ručak. Petar pita je li više gotovo, a u meni samo zvuče Isusove riječi: Marta, Marta, treba samo jedno: Boga slušati!
Jedan je duhovni pisac o tebi napisao da si “dosadno ljubazna“.
Marta: Neka piše. Ja sam htjela izraziti svu svoju ljubav, mislila sam da to činim pripremanjem ručka. Uvidjela sam da Isusu nisam pogodila Volju, jer on vazda prvo božansko pa onda ljudsko.
Ne reče, je li Isus ipak ručao?[2]
Marta: Jest, ali meni je prisjelo u grlu, jer sam zbilja ispala ljubazno dosadna!
[1] “Marta, Marta”, u: Crkva na kamenu, 8/1995., str. 1.
[2] Kad smo već kod ručka: Vidio sam u jednim njemačkim religioznim novinama duhovitu karikaturu kako je Lazar uzeo pregaču, opasao se i u kuhinji sprema ručak, a njih dvije, Marta i Marija, sjele jedna s jedne, druga s druge strane i slušaju Isusa. Riječ Gospodnja! Ispod slike tumačenje: Emancipacija žena!
