Vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić na predstavljanju knjige
Stadlerov trnoviti put do oltara u Mostaru 19. svibnja 2026.
Dragi biskupe Ratko, poštovana sestro Provincijalko, draga braćo svećenici i svi ostali dragi gosti ovoga svečanog događaja, predstavljanja knjige o Stadlerovu putu do oltara.
Put oltara može se shvatiti na dva načina. Jedan je onaj koji prolaze uglavnom svi kandidati za svećeništvo, pa jednoga dana bivaju zaređeni i postanu svećenici te su došli do oltara, što se Stadleru davno dogodilo još u devetnaestom stoljeću, 6. lipnja 1869. A drugi je dolazak do oltara blaženika, koji je privilegij rijetkih, a Stadler je na tome putu, pa neka i ovo večerašnje događanje bude jedna vrsta solidarnosti i potpore kako bi i taj njegov drugi dolazak do oltara, odnosno do časti oltara sretno završio.
Ponajprije hvala biskupu Ratku i organizatorima za poziv da večeras ovdje progovorim. Zaista mi je čast što mogu večeras sudjelovati u ovoj svečanosti, a dogovorili smo se da kažem nekoliko riječi o tome kako se u vođenju postupaka za beatifikaciju dođe do stupnja sluge Božjega, jer Josip Stadler je u ovom času vođenja njegova postupka sluga Božji.
Dakle, mnogo puta se govori o kauzi svetaca ili o postupcima na način kao da ta dva izraza znače isto. Međutim, ne vodi se uvijek dovoljno računa, da ta dva pojma nemaju jednako značenje. Ponajprije kauza je ono što određeni postupak, koji treba voditi, mora riješiti. To je pitanje ili dilema, na koju treba dati odgovor. U ovom slučaju to je pitanje je li netko, tko je kandidat za čast oltara, zaista svetačka figura? Ili to nije? U funkciji rješavanja te dileme ili pitanja vode se postupci.
Kad su u pitanju beatifikacije i kanonizacije, postoje različiti postupci, koji svi skupa tvore jednu cjelinu postupka za beatifikaciju.
Ponajprije, postoje dva osnovna dijela istoga postupka. Jedan se vodi na razini određene biskupije i kad završi taj dio postupka, svi spisi i sve ono što se uradi do završetka toga dijela postupka biva dostavljeno nadležnoj, kako smo donedavno govorili, Kongregaciji za kauze svetih u Rimu, odnosno sada Dikasteriju.
Ako netko možda nije dokraja upućen što znače ti pojmovi, kongregacija odnosno dikasterij, u slučaju ustroja središnjice Katoličke Crkve, onda je to najlakše razumjeti ako se usporedi s ministarstvima u nekoj državi. Tako u Rimu postoje nadležni dikasteriji za biskupe, za redovnike, za evangelizaciju, za svece. Prema tom ustroju, u slučajevima budućih svetaca svi spisi, dakle dostavljaju se „Ministarstvu“ za svece. Odnosno, Stadlerovi spisi su već tamo.
Na području biskupije, odnosno u razdoblju prije onoga što zovemo biskupijski dio postupka, ponajprije mora postojati raširen glas o svetosti određenoga kandidata. No to nikako nije dovoljno da bi netko u Crkvi bio na služben način prihvaćen kao blaženik ili svetac. Potrebno je već na biskupijskoj razini voditi, ako se radi o kandidatu koji nije mučenik, postupak o herojskom stupnju kreposti. Naime, da bi netko uopće mogao biti poslan „u kuverti“ u Rim, lokalna nadležna crkvena vlast mora biti mišljenja, da je zaista taj kandidat za oltar vršio kreposti, kršćanske kreposti, na herojskom stupnju. Ili, ako se ne radi o običnom kandidatu za oltar, nego o mučeniku, da je zaista podnio mučeništvo.
Drugi postupak koji se vodi također na lokalnoj razini jest o čudu, dogođenu čudu. To čudo može biti različite vrste. Obično, kad se o tome govori, ljudi misle da to mora biti neko ozdravljenje. No, uopće ne mora biti ozdravljenje, ali mora biti neki događaj koji nije posljedica prirodnih procesa i prirodnoga događanja. Naravno, uključujući i moguće tjelesno ozdravljenje. Takav postupak ne vode samo nadležne crkvene osobe, nego i stručnjaci za pojedina područja. Ako se radi o fizičkom ozdravljenju u medicinskom smislu, onda to rade stručni liječnici. Ako se radi o nečemu drugom, na primjer o nekim fizičkim stvarima, o nekim događajima koji su se trebali dogoditi po svim zakonima fizike i prirodnih procesa, a nisu se dogodili, ili obratno, onda takve postupke vode, odnosno sudjeluju kao stručnjaci u takvim postupcima, oni koji su nadležni po svojoj struci.
I treći postupak koji se vodi već na lokalnoj razini jest izvid o stanju tijela, zemnih ostataka kandidata za oltar. Taj proces je važan, barem zbog dva velika razloga. Jedan je što se obično u toj zgodi uzimaju dijelovi zemnih ostataka za buduće relikvije, odnosno moći, kako se to kaže u narodu, ako dođe do beatifikacije, odnosno kanonizacije. I drugi, ništa manje važan razlog sastoji se u tomu, da se ustanovi u kojem položaju se nalazi tijelo kandidata za oltar. Je li u prirodnom položaju, kako se obično mrtvaci postavljaju, ili je došlo do okretanja tijela? Naime, postoje procesi koji su vođeni i ustanovljeno je, da se tijelo pomaknulo, odnosno da je na boku, da je na prsima, što znači da je netko pokopan, a da nije zaista bio umro, pa se probudio i više nitko ne zna u kakvu je stanju umro. Je li umro zahvaljujući Bogu za tu kušnju ili je umro proklinjući one koji su ga pokopali itd. I postoje takvi dokazani slučajevi u povijesti Crkve pa su kauze stale. Jednostavno, tu se više ne može ništa ustanoviti. Zaustavljeni su procesi.
Sve je ovo, dakle, kad je u pitanju nadbiskup Stadler, obavljeno u Sarajevu.
No, da bi došlo do ovoga postupka, potrebno je da se obave neke pripravne radnje. Ponajprije mora postojati pokretač kauze. Taj pokretač kauze može biti bilo tko od kršćanskih vjernika pojedinačno. a može biti neka crkvena ustanova. Dakle, pokretač mogu biti fizičke osobe ili pravne osobe i mogu podnijeti molbu ili zahtjev da takav postupak bude pokrenut. Crkvena je praksa, da se preferira da to budu crkvene ustanove zbog mnogo razloga jer nije dovoljno samo napisati molbu. Potrebno je imati stručne kvalificirane osobe koje će raditi i materijalna sredstva. Određene ustanove, svećenički redovi, ženske redovničke zajednice, pogotovo one s velikim brojem, često imaju i kvalificirane osobe koje mogu voditi te postupke, pa je mnogo korisnije da to bude pravna osoba a ne fizička. No, pitanje je kome se upućuje ta molba, kome se šalje i tko je onaj tko eventualno uzima za ozbiljno takvu molbu. To je uvijek i isključivo biskup mjesta smrti kandidata za oltar.
Ako je netko npr. umro na području Mostarske biskupije, nadležan je isključivo aktualni mostarski biskup. Na području Sarajevske nadbiskupije, New Yorka ili neke druge – nadležni su njihovi biskupi, bez obzira o podrijetlu kandidata za oltar. Tako imamo Hrvata kandidata za oltar za koje su drugi vodili ili vode postupke. Recimo za fra Šimuna Filipovića, koji je kao fratar Bosne Srebrene na početku devetnaestog stoljeća umro kao eremita u Italiji (1732.-1802.), nadležna talijanska biskupija vodila je postupak i njegovi spisi se nalaze u Kongregaciji. Dakle, taj postupak nije vodila nijedna od hrvatskih biskupija jednostavno zato jer nije nadležna. Nadležan je isključivo biskup mjesta smrti.
Biskup, kad primi molbu, mora najprije ustanoviti je li molbu poslala kvalificirana osoba. Je li se dovoljno sama informirala o onome što predlaže o konkretnoj osobi. A kad se radi o tome da crkvene ustanove pokreću ovakve molbe, potrebno je još prije toga da imenuju postulatora koji će voditi brigu o svemu. Ili, kad su u pitanju svećeničke redovničke zajednice, na lokalnoj razini ustanovljuje se vicepostulatora. Naime, recimo, franjevci, isusovci i dominikanci i svi veliki svećenički crkveni redovi imaju uza svoju generalnu upravu, uglavnom je to u Rimu, ali nije uvijek, generalnoga postulatora koji obavlja službu za cijeli svijet, a na području pojedine redovničke provincije imenuje se vicepostulatora. Tako, za neke moguće franjevačke, isusovačke ili dominikanske kandidate iz bilo koje provincije, na lokalnoj razini može postojati samo vicepostulator, za razliku od postulatora istoga reda koji se nalazi u Rimu. Recimo, danas prije podne sam u Travniku slavio Misu s vicepostulatorom kauze Petra Barbarića, koji je hrvatski isusovac jer je postulator kauze Petra Barbarića u Rimu.
Postulator mora obaviti određene izvide da bi mogao kvalificirano nastupiti u ime pokretača te kauze koji se na latinskom zove actor. Sve ovo do sada jest tzv. izvansudsko događanje i pripravno događanje. Kad su sve ove obveze i svi poslovi obavljeni, kad nema nikakvih argumenata protiv kandidature nekoga kandidata za čast oltara, onda biskup, koji je primio molbu i sam stekao moralnu sigurnost da nema argumenata protiv, mora sam obaviti još neke predradnje da bi došlo do pokretanja postupka. Te njegove predradnje su prije svega da se treba savjetovati s biskupima biskupske konferencije kojoj sam pripada. Ovo je samo savjetovanje i odluka biskupova ne ovisi o tome savjetu, jer biskup je onaj koji je nadležan a ne biskupska konferencija, ali crkveni zakon traži da se biskup savjetuje. I ako se iznesu argumenti koji su protivni, mora se provjere stoje li na putu daljega postupka. Biskup mora također, nakon što se konzultirao s biskupima koji su, recimo, dali pristanak, obavijestiti biskupijsku zajednicu u formalnom smislu. Najčešće je to u službenom glasilu svoje biskupije da postoji nakana da se pokrene određeni postupak. Kad je sve obavljeno, kad nema nikakvih zapreka, biskup pita za mišljenje nadležni dikasterij, ono „ministarstvo“ u Rimu, koje smo spomenuli na početku, od kojega prima, ako ni oni ne znaju ništa što bi se protivilo, jedan dokument koji se obično zove nihil obstat. Najjednostavnije prevedeno, to bi značilo: Nije nam poznato da se išta protivi toj samoj kauzi.
Ovdje je, vjerujem, od koristi pojasniti koja je i kolika važnost ovoga dokumenta nihil obstat. Mnogo puta u hrvatskoj crkvenoj javnosti, kad bi stizali ovakvi dokumenti iz Rima, znalo je pisati čak u naslovu vijesti, da je Sveta Stolica odobrila nešto i da je biskup dobio odobrenje od Svete Stolice. Međutim, taj nihil obstat nikako nije odobrenje. On je samo nihil obstat, on je samo mišljenje Dikasterija da u tom času Dikasteriju, niti onima koje su oni pitali za mišljenje, nije ništa poznato što bi se protivilo. Dikasterij u ovim pitanjima nije poglavar mjesnome biskupu, nego je biskup isključivo onaj koji iure proprio, kako se to kaže, na službeni način donosi odluku, a upit Dikasteriju je čin razboritosti i opreza. Prema tome, u konačnici, ponajbolji crkveni pravnici i poznavatelji ove procedure smatraju, i kad biskup ne bi dobio nihil obstat i kad ga ne bi ni pitao da ga dobije, a ipak pokrenuo postupak, da bi postupak mogao sam po sebi teći, jer biskupovo je mišljenje ključno. Od onoga časa kad biskup donese odluku, postupak kreće.
Biskup treba sastaviti dekret o pokretanju postupka. Taj dekret može biti napisan na dva načina. Jedan je način da napiše u nekoliko rečenica: Nakon savjetovanja itd., kako se već pišu preambule, odlučujem da se pokrene postupak, istražni postupak, u slučaju u tome i tome. Ili da zajedno s ovom odlukom doda još jedan odlomak u kojem će napisati da imenuje istražno sudište. To sudište uvijek mora biti ustanovljeno, bez obzira radi li se o jednom dekretu ili o dva odvojena dekreta. Ono mora biti sastavljeno od najmanje tri kvalificirane osobe. Jedna osoba je istražni sudac, druga je promicatelj pravde i treća bilježnik. To su takozvani službenici crkvenoga suda koji, osim ovih služba, u istom postupku ne mogu obavljati više nikakvu službu. Recimo, ne mogu biti svjedoci. Ne može istražni sudac biti svjedok u istom postupku kojega vodi, ne može to biti ni promicatelj pravde. Niti bilježnik može biti svjedok u tom postupku.
Onoga časa kad je biskup potpisao dekret o pokretanju postupka, bilo na jedan bilo na drugi način, kandidat za oltar automatski stječe pravo na naslov sluga Božji. Dakle, od godine 2002., kad je tadašnji sarajevski nadbiskup potpisao takav dekret, Josip Stadler je Sluga Božji.
Kad je završen taj proces 2008. godine, svi su spisi dostavljeni u Rim. Ondje se za svakoga od kandidata vode opet dva postupka, ako se radi o običnim svecima. Jedan je o krepostima. To jest, još se jednom istražuje sve ono što je prije urađeno. Drugi je o čudu ako sluga Božji nije mučenik, a ako je mučenik onda za beatifikaciju nije potrebno čudo.
U slučaju, hajmo tako kazati, običnih svetaca i blaženika vodi se postupak u dva stupnja: o krepostima i o čudu. I ne moraju ići usporedo ta dva procesa. Može postojati vremenska razlika između odvijanja i završetka jednoga i drugoga postupka. Tako, onoga časa kad nadležna teološka komisija ustanovi, da nema nikakvih zapreka i da proizlazi iz svih spisa, da je kandidat za oltar zaista vršio kreposti, i bogooblične i stožerne, u herojskom stupnju, dostavlja se to mišljenje Papi koji potpisuje dekret o vršenju kreposti u herojskom stupnju. Od toga časa kandidat stječe pravo na naslov časni Sluga Božji. Nije više samo Sluga Božji, nego venerabilis – Časni Sluga Božji. Nedostaje mu još dokazano čudo da bi se moglo poći u proces proglašenja beatifikacije. Odnosno, onoga časa kad stručnjaci kažu: Da, ovo je zaista čudo, ovdje nema nikakvih zapreka, nosi se opet mišljenje Papi koji potpisuje drugi dekret, onaj o čudu. Toga časa stječe kandidat za oltar pravo na beatifikaciju, odnosno da bude službeno proglašen blaženim. I tek potom slijedi proces za kanonizaciju.
I u zaključku: jutros sam slavio Misu u crkvi pri Školskom centru u Travniku, gdje je i grob Petra Barbarića. On je već Časni Sluga Božji jer je 2015. godine papa Franjo za njega potpisao dekret o vršenju kreposti u herojskom stupnju. Otada, u kauzi Petra Barbarića čekamo dokazano čudo da bi kardinal prefekt Dikasterija došao i proglasio ga blaženim. Dakle, od jutros kod Časnoga Sluge Božjega Petra stigao sam večeras do Sluge Božjega Josipa.
Hvala vam lijepa.
Izvor: Crkva na kamenu
