Govoriti o obraćenju i obraćenicima znači govoriti o čudesnom Božjem milosrđu. A kako je papa Franjo proglasio Godinu Milosrđa, čini mi se prikladnim govoriti baš o ovoj temi jer su obraćenici uvijek bili žar koji je rasplamsavao vatru vjere u mnogima, budući da su dotaknuti Božjom milosti imali potrebu o tome svjedočiti.
Obraćenje je promjena stanja svijesti
Na početku ćemo se prisjetiti nekih rečenica iz Svetoga Pisma vezanih za obraćenje.
“Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha” (Mk 1,4).
“A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: ‘Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!'” (Mk 1,14-15).
Ivan: “Obratite se, jer je blizu kraljevstvo nebesko!” (Mt 3,2).
“Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18,3).
Kad Isusu javljaju što se dogodilo s Galilejcima čiju je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava, Isus im odgovori: “Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite svi ćete tako propasti” (Lk 13,2-5).
“Nato im pripovjedi ovu prispodobu: ‘Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: – Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju? A on mu odgovori: – Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće, ipak, uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.'” (Lk 13,6-9).
Petar na Duhove svoju propovijed počinje riječima: “Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga.” (Dj 2,38).
U temelju je biblijske slike čovjeka grijeh i obraćenje. Ono je i u temelju naše vjere. To je čudo preobrazbe iz pustog, neplodnog stabla smokve, tj. ljudske duše u rascvalu i onda slatkim plodovima bogatu, na koju Gospodar čeka nudeći svoju milost u liku strpljiva vinogradara. Obraćenje se tiče čovjekove nutrine, njegove duše i duha, njegova srca – unutarnjeg čovjekova središta, gdje prolazi granica između dobra i zla, svjetla i tame, gdje se proživljavaju one stvarnosti koje strovaljuju u provaliju (grijeh i krivnja, o kojima tako snažno progovaraju i antičke tragedije dok ih današnji čovjek gotovo i nema u svom pojmovniku) ili uzdižu u visinu (milost i oproštenje, o čemu svjedoče kršćanska tradicija i suvremena obraćenja kao i iskustva ispovijedi).
Obraćenje je promjena stanja svijesti u kojoj čovjek pod jarkim svjetlom Božje milosti vidi istinu o sebi i svojoj duši, iznenadno otvaranje dubina i visina koje su nevidljive pogledu onoga koji je sav okrenut vanjskom životu. Obraćenje ima za posljedicu promjenu dotadašnjeg smjera, novo rođenje, nastanak novog čovjeka, čovjeka sa srcem djeteta. Obraćenje je nužan uvjet da bi čovjek istinski zaživio vjeru i iskusio kraljevstvo nebesko. Ono se dakle tiče svakog vjernika; to je cjeloživotna zadaća jer smo po naravi skloni zabludjeti – zato se i ispovijedamo. Ali neki su taj prijelaz u vjeru, u prostore duha, u sjaj istine i s tim povezanu promjenu vlastitoga bića doživjeli dramatično, čudesno, neobičnim zahvatima Božjega milosrđa, dok je kod drugih proces tekao puno mirnije i sporije, nekako spontano.
Obraćenici – književna svjedočanstava široka je tema, jer obuhvaća općenito zapisana svjedočanstva o obraćenjima, zatim osobe koje su imale potrebu posvjedočiti svoje obraćenje u knjizi, bilo pišući svoju ispovijest, autobiografiju ili pretačući vlastita iskustva i duhovne doživljaje u književna djela i izmišljene likove. Ja ću, naravno, dati samo jedan poticaj za istraživanje ove teme, budući da sam i ja tek otvorila prozorčić i zavirila unutra. Ali mi se čini važnim o tome govoriti jer su primjeri poticajni, a ako se o njima šuti, čini se kao da ih nema. Uz agresivnu sekularističku propagandu u javnom prostoru, s jedne strane, zapostavljanjem životopisa svetaca u odgoju mladih s naše strane, doprinosimo tome da se vjera doživljava kao nestvarna, maštovita konstrukcija bez realne osnove. Upravo svjedočanstvom vjere mnogih obraćenika tijekom zadnjih stoljeća, a i našega vremena, mladi se čovjek može nadahnjivati, umjesto trovanja Harryjem Potterom i sličnim promicateljima magije, što im se marketinški nameće.
Primjerice, na internetskoj stranici na engleskom, s popisom katoličkih obraćenika, može se naći 40-ak pisaca. Zašto to ne znam ja koja sam studirala književnost u vrijeme komunizma, jasno je. No, zašto danas, kad imamo svoje fakultete, ne znaju naši mladi takve stvari? Dakle, ovi su tekstovi samo poticaj na promišljanje o tomu i jedan blic pogled u tu tematiku. Zato je izbor imena veoma, veoma ograničen i samo ogledan. Za neke od njih svi znate i njihove ste životne priče upoznali. Među njima su naravno i poznati sveci. Navest ću neke primjere iz svijeta književnosti koji su vam poznati, a također i neke manje poznate te suvremena svjedočanstva obraćenika koja su veoma zanimljiva.
Prisjetimo se najprije nekih biblijskih obraćenika: evanđelist Matej, carinik Zakej, Marija Magdalena, izgubljeni sin, desni razbojnik. Zatim Savao, koji postaje Pavao, čudesno obraćen na putu u Damask, o čemu svjedoči u Djelima apostolskim, čije se životno poslanje potpuno mijenja – od progonitelja Kristovih sljedbenika postaje vatreni i neumorni apostol Kristov.
Prva duhovna autobiografija u povijesti, filozofski duboka, pjesnički bujna, djelo je obraćenika, koji će kasnije postati biskup i crkveni naučitelj, jedan od velikana kršćanske filozofije – sv. Augustin (4./5. st.). U njegovim Ispovijestima progovara neobično snažno osobno proživljen osjećaj Božje milosti, te ekstatičan hvalospjev Božjoj providnosti i ljubavi koja se objavila u povijesti u Isusu Kristu i koja blista ispod površine ljudskoga života te otkriva uvid u prošlost i u budućnost, bacajući novo svjetlo na dotad nepoznate dubine ljudskih osjećaja, misli, stremljenja i lutanja.
Ispovijesti su ispovijed i pohvala Bogu iz srca čovjeka koji je krivo izabrao, nisko pao, odlutao od sebe, svoga središta i svega što je vrijedno jer je otišao od Boga slijedeći, kako kasnije uviđa, “laž i ispraznost”, ali se Božjom milošću vratio kad je doživio dubok osobni susret s Bogom, a poticaj je bio preko riječi djeteta u igri. Čuo ih je dok se nalazio u rastresenom stanju zbog iscrpljujuće unutarnje borbe oko odluke da krene putem za koji je utvrdio da je istinit, putem prema Bogu i da napusti stari život taštine, oholosti i putenosti. “Uzmi i čitaj!”, bile su riječi što su do njega doprle kad se sa suzama obratio Bogu da mu pomogne. Otvorio je “Poslanicu sv. Pavla apostola Rimljanima” i, otvorivši nasumce Sveto Pismo, pročitao sljedeće: “…zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i u brizi za tijelo ne pogodujte požudama.” Potresen time, otišao je do biskupa Ambrozija, onoga kojemu se njegova majka Monika obraćala za pomoć, moleći za sinovo obraćenje. Dalje je sve poznato.
Povratak Bogu cilj je života za sv. Augustina: “Jao duši smjeloj koja se nada da će imati nešto bolje ako se udalji od tebe! Okretala se ona i prevrtala, legla na leđa ili na bokove ili na trbuh, sve je tvrdo, a ti si jedini počinak. I evo tu si, i oslobađaš nas od bijednih zabluda, i upravljaš nas na svoj put, tješiš nas i govoriš: ‘Trčite, ja ću vas ponijeti, ja ću vas dovesti do cilja, i ondje ću vas nositi.'”
Bit Augustinova doživljaja jest istina koja vrijedi za svakog čovjeka: “…jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi!”
Zlo Augustin otkriva u “izopačenosti volje koja se od najvišega bića, od Boga, odvratila k nižim bićima, te odbacila svoju nutrinu i nadimlje se željom za onim što je vani”.
Na pravi je put došao kad je “zagrlio Posrednika između Boga i ljudi, čovjeka Isusa Krista, koji je iznad svih stvari, Bog, blagoslovljen uvijeke, njega koji nas zove govoreći: Ja sam put, istina i život…”
Matija Grgat
Izvor: Crkva na kamenu
