Na svetkovinu Duha Svetoga čitaju se, uz darove Duha u Prvoj Korinćanima, dva druga novozavjetna teksta koja prikazuju silazak Duha Božjega na Apostole. Prvi je iz Djela apostolskih (2,1-11) kada su Otac i Sin na osjetljiv način poslali Duha Svetoga na Apostole u dvorani Posljednje večere, koji su potom otišli u grad i osvjedočili se da je taj isti Duh zahvatio i sve ono mnoštvo ljudi na jeruzalemskom trgu, a drugi je iz Ivanova Evanđelja kada je Isus na Uskrsni dan „dahnuo“ u Apostole da prime Duha Svetoga koji čini čovjeka skrušenim i koji oprašta grijehe raskajanima.
Duh uskrsne večeri. Ovdje ćemo malo opširnije o evanđeoskom odlomku s kojim smo se već susreli Druge vazmene:
»I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: ‘Mir vama!’ To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina.
Isus im stoga ponovno reče: ‘Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.’ To rekavši, dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im’« (20,19-23).
Hoće li i nas na križ? Nakon svega što se dogodilo toga Velikoga petka i mirne Velike subote, učenici – njih desetorica, bez Tome i Jude – drže se dvorane Posljednje večere „na katu“ (Mk 14,15), „u gornjoj sobi“ (Dj 1,13). Ključ u bravu, čvrsto zatvori vrata i prozore, miruj, ni makac! Ali svaki glas s ulice ili štropot uza stepenice ili kucaj na vrata do srži preplaši ionako prestravljene Apostole: Evo ih da i nas povežu i razapnu! – samo se u tom stilu došaptavaju. Na sam dan Uskrsa, ne ujutro, nego uvečer, uđe Isus u Dvoranu a da ga ne čuše ni uza stepenice ni kada se ukaza s vrata. Stade u sredinu i uobičajenom gestom ruku i glasom: Šalȏm alehȋm = Mir vama! Pokaza im ruke i rebra. Ožiljci, ali zacijeljeni uskrsnom rosom preobraženja. Učenici se razvedriše i obradovaše vidjevši Gospodina. Svi ga odmah prepoznaše. Isus ponovi pozdrav u kojem ne bijaše samo uobičajen kontakt s Apostolima, nego on doista daje mir, tj. svako dobro i milost učenicima svojim, božanski mir, ne „kao što svijet daje“ (Iv 14,27).
Poslanje. I odmah dodade: Kao što mene posla Otac, tako i ja šaljem vas! Evo nagovještaja svečana poslanja u svijet što će se dogoditi na gori Uzašašća. Nekom im je zgodom za večerom rekao da ne napuštaju Jeruzalema nego neka čekaju Obećanje Očevo (Dj 1,4). Isus od tada ne djeluje bez Apostola, bez Crkve, a pogotovo Apostoli, i Crkva, ne mogu bez Isusa. Isus je Glava a Crkva je tijelo (Ef 1,23; 1 Kor 12,12). Vidjeli smo kako je Isus savršeno poslušan i pun ljubavi prema Ocu. Tako je i Crkva pozvana da bude savršeno poslušna i puna ljubavi prema Isusu.
Dahnuće. Isus želi dati Apostolima novi život, novi duh: „Primite Duha Svetoga: kojima oprostite…“. Tada Isusovim dahnućem primiše Duha Božjega, dar i moć da raskajanima opraštaju grijehe, a da ih neraskajanima zadržavaju, pogotovo onima koji kažu da uopće grijeha nemaju i da se nemaju za što kajati, tj. koji se opiru i griješe protiv Duha Svetoga tako da im se ne će „oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem“ (Mt 12,32).
Duhova snaga oduvijek. Dobro, zar taj Duh nije „lebdio“ nad vodama u početku stvaranja? Zar život toga Duha nije Stvoritelj udahnuo u prve ljude kada je čovjekovo tijelo izvukao iz zemlje, a ženu iz čovjekova „rebra“? Od početka stvaranja Duh neprestano „lebdi“ nad ljudskim rodom, vodi ga i čuva na zemlji. Zar taj Duh nije sišao na Gospu koja je osjenjena Duhom Svetim začela te tako Riječ tijelom postade i nastani se među nama, Riječ – Logos, Druga Božanska Osoba? Nije li taj Duh bio nad Isusom na Jordanu u trenutku njegova krštenja? Ili na gori Taboru u čudesnu preobraženju? Kakva je novost ovoga Kristova dahnuća Duha uskrsne večeri?
Ljudi tisućama godina nisu upoznali Duha kao Osobu, sa savršenim razumom i savršenom slobodom! – eto to je otajstvo Duha! – nego su ga doživljavali kao nevidljivu a djelotvornu moć, snagu odozgor, kao Dah, Lahor, s posljedicama u svome duhovnom životu. Slikovito rečeno: Znamo da je struja očima nevidljiva, da je svijet pun struje, ali, kada se uključi, nitko ne niječe njezinih učinaka: topline, svjetlosti, žara, udara. Tako je i svijet pun Duha Božjega, koji se manifestira u sedam darova danih ljudima: mudrost, razum, znanje, savjet koji se odnose na intelekt, te jakost, pobožnost i strah Božji koji se tiču srca, karaktera. Manifestira se u disanju, u životu. Čovjekom ravna duhovna snaga, a „tijelo ne koristi ništa“ (Iv 6,60).
Silazak Duha Svetoga. Svetkovinu Pedesetnice ili 50-oga dana nakon Uskrsa, tj. na spomen svečana Silaska Duha Svetoga s neba na zemlju, slavimo u najvećem stupnju što ga Crkva u godini posvećuje Trećoj Božanskoj Osobi, koja se „s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi“. Ista čast! Ista slava Triju Božanskih Osoba!
»Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. – A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smête jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom« (Dj 2,2-6).
Čujno-vidljivo „utjelovljenje“. Ovaj svečani Pojavak Duha na današnji dan nije samo jednoj osobi, nije samo Dvanaestorici izabranika, Apostola (Matija je izabran odmah nakon Isusova Uzašašća: Dj 1,26), nego su posrijedi i Gospa i Apostoli i vjerne Galilejke (Dj 1,14) i ono mnoštvo koje je ispunilo jeruzalemski trg i ulice, njih „oko tri tisuće duša“ (Dj 2,40) koje će se onoga dana krštenjem pridružiti Apostolskoj zajednici. Nije to bio nečujan i nevidljiv dolazak Duha u ljudske duše, nego čujan kao „silan vjetar“, i vidljiv kao „ognjeni razdijeljeni jezici“ spuštajući se na Apostole. Bila je to fenomenalna manifestacija Božanske Osobe Duha Svetoga. Povijesno „utjelovljenje“ Duha bijaše dakle u čujan „šum“ ili „huku“ i u vidljive „ognjene jezike“, a posljedica te čudesne pojave bijaše savršeno sporazumijevanje, unatoč raznolikosti naroda i jezika.
Svi sve shvaćaju u svom jeziku. Eto to je rezultat Duhove nazočnosti: silan vjetar koji ne ruši krovove s kuća, nego ispunja „svu kuću“ slogom, radošću i sporazumijevanjem! Ona skupina na trgu govori partskim jezikom, ona druga međanskim, ona elamskim, ovi s lijeve mezopotamskim, oni s desne judejskim, oni u sredini kapadocijskim i pontskim, oni na rubovima trga azijskim, frigijskim i pamfilijskim, drugi egipatskim, libijskim i arapskim, tu su i Rimljani i Krećani. Na petnaest različitih jezika: Ruah, Spiritus, Pneuma… samo se jedno značenje riječi poima: DUH. Mi smo ljudi i narodi izmislili oko 10.000, ne riječi, nego jezika, a Duh ima samo jedno jedino značenje: vjera na bilo kojem jeziku jest priznanje da Bog jest i da će nas suditi, ljubav je ljubav, nada – nada, milost – milost, spasenje – spasenje i tako redom.
Poruke iz teksta
Prva: U Babilonu je rebus i džumbus! U Jeruzalemu je sporazum i red! Plod Božjega Duha: ujedinjenje raznih ljudskih duhova, poštovanje svakoga jezika, naroda i dara. Sva nastojanja i služenja sručuju se u jedan organizam. Crkva raste kao vidljivo otajstveno tijelo Kristovo. Tri tisuće ljudi toga se dana pokrstilo. Sva Dvanaestorica imala su pune ruke posla. Stoga je Silazak Duha Svetoga vrhunska Božja senzacija na zemlji, očitovanje Božje snage među ljudima.
Druga: Najteži udarac koji pogađa Crkvu jest nejedinstvo vjernika, pogotovo razjedinjenost službenika u vjeri i moralu, u liturgiji i upravi, u težnji jednih za suobličenjem ovomu vijeku umjesto u trajnu nastojanju oko evangeliziranja ovoga svijeta. Bog od nas zahtijeva da svatko snosi svoju odgovornost i obavlja svoju zadaću. Tko se tomu izmiče i radi na svoju ruku, taj gradi razorivu babilonsku kulu, pa kako god ona bila monumentalna. I to je glavna zaprjeka Duhu Kristovu da ujedini Crkvu Božju u nerazdvojivo jedinstvo svih onih koji Oca nebeskoga priznaju Gospodinom i Stvoriteljem, Krista, Sina Njegova, Gospodinom i Spasiteljem, Duha Svetoga Gospodinom i Životvorcem, Posvetiteljem.
Treća: Gradimo li mi kršćani – laici, redovnici, svećenici – kuću sloge i jedinstva po Kristovu planu i po Duhovoj izvedbi? Već stoljećima kao da tolike kršćanske Crkve i crkvene zajednice zalažu sve svoje ljudske sposobnosti i snage da svojim jezikom podignu toranj po kojem će se ljudi uspinjati u nebo. A možda previše zaboravljaju na djelovanje Božje sile, Treće Božanske Osobe, kojoj je iskonska zadaća sve sjedinjavati u ljubav sporazumijevanja. Nije čudo da je Drugi vatikanski koncil na poseban način u svih 16 dokumenata, spomenuo više od 200 puta Duha Svetoga, koji nas prosvjetljuje, pročišćuje, posvećuje, oživljuje, sjedinjuje, pomlađuje, preporađa i poučava – sve su to koncilski izrazi (LG 4 i 12).
Duh je Sveti Očev i Sinov Dar vjerničkomu svijetu. Taj je Duh naš Branitelj od napasti, Tješitelj u žalosti, Zagovaratelj svakovrsne milosti, Odvjetnik na sudu, Oživljatelj u tijelu, Izgonitelj nečistih duhova iz duša, Oprostitelj grijeha, Uvoditelj u svu Istinu. Snagom toga osobnoga Duha kršćani su postali Božji svjedoci u Jeruzalemu, u domaćoj Judeji, u „neprijateljskoj“ Samariji, sve do kraja zemlje (Dj 1,8).
Msgr. dr. Ratko Perić
Izvor: https://www.vjeraidjela.com/
