Ako smo ikada ozbiljnije razmišljali o veličini i iznimnosti Kristove osobe, mogli smo se zaustaviti na jednome detalju. Naime, četiri evanđelja u kanonu Svetoga Pisma mogli smo prepoznati kao pravo bogatstvo koje u svakom smislu može motivirati duhovni rast i pružiti različite perspektive jedne iste poruke. Tako bi se u Matejevu evanđelju ispunjenje moglo izdvojiti kao glavno Isusovo obilježje. Kao izraziti Židov po podrijetlu i kulturi, Matej portretira Isusa kao ispunjenje Staroga Zavjeta – najprije u proroštvu, zatim u Zakonu te konačno u Izraelu kojemu je evanđeoska poruka prvenstveno usmjerena.
Evanđelje Šeste nedjelje kroz godinu (Mt 5,17-37) dio je velikoga poglavlja o novoj pravednosti koja je programatski već naviještena u Blaženstvima. Ovdje Isus ipak polazi od Mojsijeva zakona jer je za rano kršćanstvo, osobito ono koje dolazi iz židovstva, posebno važno bilo pitanje u kojemu odnosu evanđeoska poruka stoji prema zakonu otaca. Ta poruka u stvarnosti nikada nije bila suprotstavljena Zakonu, iako je kao takva često pogrješno interpretirana. Ona se zapravo suprotstavlja tumačenju Zakona koje je zaokupljalo ljude onoga vremena, a bilo je bitno obilježeno nerazumijevanjem autentične Božje volje.
Od legalizma do zakona ljubavi
Isusov nauk ima vječnu vrijednost za ljude svih vremena i on je, koncilskim riječima rečeno, vrelo svekolike spasonosne istine i ćudoređa. Zakon koji taj nauk donosi je putokaz čovjeku koji je krenuo Božjim putem. Sadržava upute ljubavi koje nisu samo znakovi granica između dopuštenoga i zabranjenoga. Ukorijenjen je u šestome blaženstvu zbog koga se raduju oni koji su čista srca. U hebrejskoj antropologiji je čisto srce, kao sinonim za ispravnu savjest unutarnje središte ili svetište svake osobe. To je mjesto gdje se čovjek u svome duhu s Bogom susreće i slijedi njegov glas. U Isusovu ponašanju i učenju čistoća srca je posljedica unutarnje moralnosti, nove pravednosti utemeljene na savezničkoj vjernosti Bogu u svim okolnostima i u svakoj prigodi.
Vrlo je vjerojatno da su legalistički orijentirani Židovi, sablažnjeni netipičnim odnosom prema suboti i propisima o onečišćenju, optužili Isusa da hoće ukinuti Zakon i Proroke. U ovim uredbama izražena je Božja zahtjevna volja koja je svečano predana narodu Saveza, pismeno zabilježena i s jednakom obvezujućom snagom dijele je svi novi naraštaji. Izgleda potpuno nezamislivo da se ono što od Boga dolazi i što stoljećima posadašnjuje volju njegovu može staviti izvan snage. I to po Isusu koji je došao ispuniti svu pravednost (Mt 3,15).
Ono što je novo, ne znači nužno posve različito od staroga. Zakon i proroci su svakako Božja objava, ali ne u konačnu obliku. Po Isusovu snažnom izričaju ispunjenja sada se razlikuje savršeno od nesavršenoga i riječ koja je u knjigama zapisana od Riječi koja je tijelom postala. Ona koja je bila samo zapisana, kao poredak čovjekovih odnosa prema Bogu i drugim ljudima, postala je predmet proceduralnih izigravanja u formalnim izrazima i sankcijskim prijetnjama razdružena od unutarnje moralnosti iz koje po naravi izvire.
Odgovorna se osoba ne skriva iza situacija, stvari ili drugih osoba, nego svjesno i savjesno preuzima odgovornost za ono što čini. Odgovoran vjernik tako razumije i zna povezati Zakon i Evanđelje, poslušnost Bogu i slobodu. Ne suprotstavlja ih jedne drugima, nego jedne uz druge postavlja i daje da se međusobno nadopunjuju. Oslobođen svakog formalizma, u ljubavi bez mjere dobro zna da nisu samo ruke one koje prljaju, da se ne ubija samo život i da nečist dar u mržnji prema bratu oskvrnjuje Božji dom.
A ja vam kažem
Glavna rečenica cijeloga odlomka upozorava nas na red pravednosti kojim zaslužujemo nebesko kraljevstvo, a božanski će ga Učitelj pretpostaviti pravednosti pismoznanaca i farizeja. Pravda se ovdje postavlja na kušnju, podiže stoljetno kamenje ispod koga crvi grizu, spadaju maske i povezi dvoličnosti moralizma koji priječi put do slobode djece Božje. Taj put je zapravo jednostavan, ali je čovjek u stalnoj opasnosti klonuti prije nego što shvati kakve on zahtjeve podrazumijeva. Matej prenosi četiri potresne antiteze koje Isus u svome Govoru na gori izdvaja kao primjere tih zahtjeva.
Ubojstvo i srdžba. Isusovi su povijesni slušatelji dobro poznavali i razumijevali petu zapovijed Dekaloga. Ta kratka imperativna rečenica, zbijena među riječima deset zapovijedi, podsjeća na svetost života i dopuštenja koja čovjek ima nad životinjama (usp. Post 9,2s). Ljudski život ostaje nedodirljivo Božje vlasništvo. Tradicionalno tumačenje Gospodin nadopunjuje zaokretom prema srdžbi kao emocionalnome uvodu u zločin ubojstva. Ispred onoga što se fizički relativno rijetko događa, postavlja srdžbu i uvrjedu kao stvarnost i stalnu napast, potiskivanje osjećaja i osvetoljubivu želju za nasilnim odgovorom na nasilje. Sa starozavjetnim prorocima ističe moral ispred kulta jer bez pravde nema iskrenoga štovanja Boga. Zato među braćom ne smije biti nikakve netrpeljivosti jer smo svi na putu prema sudu, a pomirenje je prijeka briga dok još ima vremena.
Preljub i nečistoća. Šesta zapovijed Dekaloga uređuje zaštitu institucije braka. U izvornome tekstu “Ne čini preljuba” ta se zapovijed na jednak način odnosi i na muškarca i na ženu iako su zakonoznanci u svojim tumačenjima muškarcu davali više slobode i privilegije u slučaju prekršaja. Isus tu zapovijed ne dokida nego naglašava da čistoća braka tom zabranom nije osigurana. S razine akcije, spušta se na razinu grješne požude kojoj podliježu i muškarci i žene, i oženjeni i neoženjeni. Čini u kojima se ona ostvaruje i tako vodi u preljub mogu biti teško zlo i povrjeda ljubavi prema bračnome drugu ili poremećaj Božjega plana o ljudskoj seksualnosti. Orijentalne hiperbole poput iskapanja požudnoga oka ili odsijecanja sablažnjive ruke u tome smislu jesu zahtjev za jasnoćom i čvrstoćom naše volje u prevlasti nad našim nagonima.
Rastava braka. Pozitivni starozavjetni zakon je dopuštao muškarcu dati otpusno pismo ženi ako “na njoj otkrije što ružno” i nalagao sve dokumentirano obrazložiti kako bi se rastava formalno potvrdila (usp. Pnz 24,1). Na temelju uvida u Božji plan o braku i obitelji Isus vjernicima ne dopušta rastavu. Time ističe ideal i viziju braka kao savezničkoga odnosa muža i žene koji se slobodno biraju i jedno drugome potpuno daruju te tako označuju Savez između Boga i izabranoga naroda.
Zaklinjanje. U ovoj antitezi Isus ne ide daleko od starozavjetnih odredbi. Podsjeća da su i nebo i zemlja, i sveti grad i čovjekova glava stvorena priroda koja slavi svoga Stvoritelja. Sve suvišne riječi i prizivanje Boga za svjedoka često ispraznim i nepromišljenim izjavama nisu svjedočanstvo Isusova učeništva. Mi koji živimo u heterogenim etničkim i konfesionalnim sredinama nekada smo po vjernosti toj zapovijedi lako prepoznavali katoličku braću. A sestre osobito. Izgleda da više nije tako.
Ostvareni čovjek
Slušajući Isusove riječi može nam se učiniti da previše od nas traži. U napasti smo ih s njegovim suvremenicima ocijenili kao tvrd govor suprotstavljen moru naših opačina i bezakonja. U napasti smo otići i više ne slušati, izdvojiti ono što nam se sviđa i što nam je prihvatljivo, a ostalo ne željeti razumjeti. Doista, Evanđelje ne podnosi kompromise, traži dodatni napor u izgradnji naših odnosa. I prema Bogu i prema ljudima.
Zahtjevnost Radosne vijesti smjera zapravo novome svijetu i novim odnosima. U njima kršćanin nije rob zakona nego Božje dijete koje dobro zna da ga Otac nebeski ljubi i želi mu sve najbolje. On zna da veća pravednost koju od njega traži služi za njegovo ostvarenje. Zlo ne činiti i činiti dobro, brata ne ubiti nego ljubiti, neprijatelja ne mrziti nego za njega moliti. Ti zahtjevi nisu izraz nikakva ljudskog mazohizma ili Božje samovolje prema nama, nego ispunjenje one ljubavi koju nam Bog u slobodi daruje.
Tko se raduje tuđoj nesreći, unosi nemir u život pojedinca, braka, obitelji i društva daleko je od Boga i njegova zakona. Ako zbog nas drugi tuguju ili zbog naših riječi, osude i nepravde osjećaju strah i razočarenje, kako možemo očekivati život u miru.
Biti dosljedan Božjim zapovijedima i moliti za mudrost koja nas stalno usmjerava prema dobru put je kojim Kristov narod treba ići. Slijediti njegov zakon koji našu pravednost izdiže iznad svake stvorene, a po međusobnoj nas ljubavi čini Bogu i bližima i dražima.
Viktor Zubac
Izvor: Crkva na kamenu
