No zašto u određenoj situaciji pojedini ljudi vide problem kao razlog za očaj, za bijeg od stvarnosti, za samosažaljenje i jadanje kome god stignu, poneki čak razmišljaju i o podizanju ruke na samoga sebe, dok drugi samo pogledaju u problem i prepuste svoju brigu Bogu. Jeli to doista tako jednostavno? Zašto onda pojedini problemi toliko unište neke ljude, a drugi nakon njih izlaze još jači.
Svaki čovjek treba biti svjestan kolike su njegove snage. Kada vidi događanja u svijetu, onda shvati da je njegov utjecaj prilično malen i da ne može utjecati na događanja koja se negdje daleko zbivaju. No kada pogleda na stvari u svom svijetu, u svojim međuljudskim odnosima sa svojim bližnjima, kada pogleda na stvari na koje se najčešće žali, tu ipak ne može samo ostati skrštenih ruku nego može i mora dati sve od sebe, uložiti sav trud koliki god on malen ili velik bio.
Vjera nije stvarnost o kojoj razmišljamo i za koju se opredjeljujemo samo onda kada smo donekle zbrinuti, kada stvari u našem životu funkcioniraju i kada su donekle posložene kako očekujemo, kada imamo sve što trebamo. Možda nekada tada i najmanje razmišljamo o vjeri. Vjera je stvarnost koja raste i razvija se u problemima, ali proteže se na našu cjelokupnu stvarnost. Vjera je svaki trenutak našega postojanja u kojem znamo da je naš život u Božjim rukama.
Zato kada su problemi najveći, vjerujte da sve ima svoj smisao, vjerujte da su to situacije u kojima nas Bog želi ojačati, potaknuti nas da drugačije razmišljamo, da u svoj životni horizont stavimo i druge, i da niti jedna situacija koliko god izgledala teška nije tu da nam probudi očaj nego da nam ojača vjeru. Kada problemi počinju rasti, vjera treba početi jačati i gledati više i dalje od njih. Pobjeda života počinje onda kada svoj križ donesemo do kraja puta. Isus je učinio to isto i na kraju pobijedio.
Mario Žuvela
Izvor: Crkva na kamenu/Duhovnost.net
