Lijepe priče čovjek posluša. Ako mu je po volji, zapamti; ako mu nije po volji, zaboravi. Evanđelje nije lijepa priča, nego pravilo po kome moramo ravnati svoj život i rad. Mi koji vjerujemo u Krista, Božju Riječ, vjerujemo da je i evanđelje pisana Božja riječ, upućena svima nama. Božja propovijed. Iskreno ću vam priznati da je Božja riječ iz današnjega evanđelja poteška. Ne za shvaćanje, nego za posluh, za izvršavanje. Kad bi nam Isus zapovjedio da svakoga dana molimo po pola sata, ne bi nam bilo tako teško poslušati. Kad bi nam zapovjedio da svakoga dana za nekoga siromaha radimo po pola sata, lakše bismo to poslušali. Da nam zapovjedi da svakoga mjeseca jedan dio zarade dadnemo u crkvu, i to bismo lako poslušali. Da nam zapovjedi da svakoga dana nekomu ručak dadnemo, poslušali bismo. Ali ovo: oprostiti, ne jednom, ne sedam puta, nego stotinu puta, uvijek; e, to je već teže. Znači li to: Ti kršćanine, ako želiš Isusa poslušati, podmetni leđa kao kljuse, a drugi neka tovari na te koliko ga volja? Znači li to: Ti kršćanine, pusti neka na te pljuje tko god hoće, a ti kao bijednik objesi ruke niza se? Znači li to: Ti kršćanine, pusti neka drugi zguljuje s tvoje njive, s tvoje ograde i s tvoje kože koliko god hoće, a ti šuti i trpi kao ovca kad je strigu?
Što Isus traži?
Nipošto! Isus ne traži da mi budemo kao mutave ovce, niti da budemo podloga da nam kojekakvi paraziti sišu krv. Ne traži Isus od nas nešto što bi nas ponižavalo kao ljude. Pa, što on traži? Eto to, da mi ne budemo kao oni koji nas vrijeđaju. Drugim riječima, brani se od tuđega lopovluka, zlobe i poganluka kako najbolje znaš. Ali, na lopovluk ne odgovaraj lopovlukom. Na zlobu ne odgovaraj zlobom. Tuđu nevaljalštinu ne suzbijaj vlastitom nevaljalštinom.
Davno je naš svijet uočio, da onaj koji drugoga vrijeđa, sliči psetu koje laje i ujeda, ali i onaj koji na uvrjedu odgovori istom uvrjedom sliči zmiji otrovnici. Ako si na nju nagazio, ujest će te. I sliči stonozi. Ako nju dirneš, iz sebe pusti odvratni miris. Isusova je pouka jasna: Ne smijemo vraćati istom mjerom. Ako se uvrjeda vrati uvrjedom, eto ti otvorene mržnje, osvete, rata!
Zakon praštanja
Oprostiti! To nije savjet, ni poziv samo čvrstim značajevima i osjetljivim dušama. Evanđelje je potpuno određeno i odrješito. Opraštanje je zapovijed! Upućena ne samo dobrovoljcima, krjeposnim ljudima i svecima! Upućena je svim smrtnicima, svima nama. Netko bi mogao pomisliti da uvrjeda nužno rađa mržnju i da je to već neko stalno pravilo, a praštanje bi bilo samo iznimka od toga pravila. Evanđelje to pobija: gdje je god govor o ljubavi, nije daleko od toga i praštanje. Naglašeno je to uvijek odlučnim izrazima: ali ja vam kažem… Sedamdeset puta sedam – mi bismo rekli: Sto puta, što opet znači: uvijek!
Je li to nešto što nadilazi ljudske snage? Gotovo tako! Nema ga među nama tko bi mogao i pomisliti da je stalno praštanje laka stvar. To bi mogao pomisliti samo onaj koji nema što opraštati, koji nije nikad bio žrtva teške klevete, nepravde, nevjernosti. Ali onaj koji je povrijeđen u svom dobrom glasu, u svojim osjećajima, zna vrlo dobro kako u njegovim ušima zvuči ta riječ opraštanje. Krv se u njemu buni, ponos se protivi i samoj želji za pomirenjem. Ako je sukob u obitelji, s prijateljem, s dragom osobom, to je pomirenje još teže. Dubini ljubavi odgovara žestina mržnje. Pogledajmo oko sebe: koliko se ljudi uvuklo u sebe i prolaze pokraj drugih kao mrtvaci. Nema tu ljubavi, nema praštanja. Uvrjede se pamte i ne zaboravljaju.
Posrijedi je ljudska oholost i kukavičluk. Kako veli priča iz današnjega evanđelja, dužnik dobiva lako oprost od svoga gospodara, pa onda na ulici duši svoga brata, koji mu je neku malenkost dužan, stavlja nas u odnos Bog i čovjek grješnik. Bog nam lako oprašta i najveće grijehe, opačine, dugove. A mi drugima oko sebe? “Vrati mi što si dužan, ili ću te zadaviti!” I sklopljenih ruku i oborenih očiju molimo riječi Očenaša: otpusti nam… kako i mi otpuštamo…
A ne otpuštamo nikome. Barem ne tako lako kako nama otpušta i oprašta Bog. A što smo mi prema Bogu? Jad i kukavica. Svakome se od nas može dogoditi da drugoga uvrijedi, bilo hotimice ili nehotimice, u srdžbi. Budi pošten. Kad vidiš da si nekoga uvrijedio, tvoje je da prvi pristupiš, da se ispričaš, da tražiš oprost. Ne treba to dramatizirati, ne traži nitko od tebe da klekneš pred njim na koljena, pa da tražiš oprost.
Nekad je dovoljna jedna riječ ili pozdrav ili jednostavno dođi u njegovu kuću i sve će biti zaboravljeno. Tako i ti, ako te drugi uvrijedio, ne traži da klekne pred tobom, kao da si ti Bog svemogući, uvrijeđeni kralj ili tko zna kakva veličina. Svojim ljudstvom pomozi čovjeku da se lako izmirite. Mržnja je bolest. Ako drugu bolest moraš bolovati, ovu ne moraš. Daj mira i sebi i drugom!
Anđelko Babić, Iziđe sijač sijati, Crkva na kamenu, Mostar, 2010., str. 148-149.
Izvor: Crkva na kamenu
