Svi smo mi po naravi skloni ugodi, raju na zemlji. Često i od Boga tražimo da ostvari ono što smo mi zamislili. Težimo da se svijet kreće po našoj zamišljenoj putanji, a kad situacija krene suprotno našem očekivanju, teško prihvaćamo stvarnost, patnju pogotovo. Kao da smo pretplaćeni na život bez patnje. Pa ipak, bez nje nema života, pogotovo nema vječnog života. Ona preokreće naše stavove, svladava našu oholu narav, oblikuje Kristov lik u onima koji joj ispravno pristupaju.
Sveta Katarina Sijenska veli: Sve moguće vrste tame, napasti, duhovne razočaranosti ili bilo kojih drugih neprilika koje nas izvana salijeću, potrebne su nam; dovode nas do spoznaje samih sebe i ujedno nas bude od sna, kao i ravnodušnosti. Oslobađaju nas od neznanja i pomoću njihovom oslobađamo se svoje oholosti… Na taj se način rađa pravičnost, kao i sveta blaga strpljivost i potiče nas da dragovoljno podnosimo svaku patnju i muku, smatrajući se nedostojnima duhovnog mira i utjehe. Svatko od nas koji želi služiti Bogu i biti zaodjeven krepošću, mora imati stabilnost i jakost, kao i strpljivost. Savršena krepost se postiže jedino pomoću onoga što je protivno toj kreposti. Mi zapravo izbjegavamo krepost ako idemo za onim što je toj kreposti protivno.
Sveti Bazilije ističe: Svrha je Kristova dolaska u tijelu, evanđeoskog načina života, muke, križa, pokopa i uskrsnuća da se čovjek spasi nasljedujući Krista, pa ponovno primi posinovljenje koje je davno izgubio. Stoga, da bismo savršeno živjeli, potrebno je nasljedovati Krista ne samo u primjerima blagosti, poniznosti i strpljivosti koje nam je pokazao za života, nego i u samoj smrti, kako kaže Kristov sljedbenik Pavao.
A sveti Hipolit lijepo uočava: Da nije istu narav uzeo, uzalud bi zapovjedio da ga slijedimo kao učitelja… Da ga ne bismo smatrali drugačijim od nas, htio je raditi, gladovati, žeđati, spavati, podnijeti muku i umrijeti. Očitovao je svoje uskrsnuće prikazujući u svemu tome kao prvinu svoju ljudsku narav, da ti u patnji ne kloneš duhom, nego priznaš da si i sam čovjek i da očekuješ ono što je Bog njemu udijelio…
Matija Grgat
Izvor: Crkva na kamenu
