Govoriti o obraćenju i obraćenicima znači govoriti o čudesnom Božjem milosrđu. A kako je papa Franjo proglasio Godinu milosrđa, čini mi se prikladnim govoriti baš o ovoj temi jer su obraćenici uvijek bili žar koji je rasplamsavao vatru vjere u mnogima, budući da su dotaknuti Božjom milosti imali potrebu o tome svjedočiti.
Obraćenici – književna svjedočanstva (Treći dio)
Dante Alighieri. Stvara genijalno djelo na temelju vlastitoga iskustva Božje milosti u svome prognaničkom životu. Njegova Božanstvena komedija je alegorični spjev o ljudskoj duši i duhovnom putu, neprolazne umjetničke i duhovne vrijednosti. U njemu nas poučava o putu ljudske duše koja je zalutala u šumu (simbol stanja grijeha i otuđenost od Boga, neznanja i zabluda), izgubila se (simbolična varijacija priče o izgubljenom sinu), a kad je ugledala vrh brijega obasjan svjetlošću (slika spasenja, blaženstva), susreće prepreke pri usponu na brijeg. Prepreke su zvijeri (simboli putenosti, oholosti, lakomosti i sličnih poriva, napasti i poroka) koje stoje na putu spasenja, koje se samo milošću Božjom postiže.
Samo razum (njegov simbol jest Vergilije), koliko god velik bio, za spas nije dostatan. Potrebna je i vjera, ljubav i milost. Mi smo bića ovisna o Stvoritelju. Najstrašnije je što svojom krivnjom možemo biti odijeljeni od Boga tako da se više ne možemo pokajati, pa zbog toga možemo izgubiti i dušu. Dante to svoje djelo naziva svetim djelom na koje je nebo stavilo ruku, a komedijom zato što ima sretan kraj: njegovo vlastito moralno i duhovno obraćenje.
Ivan Gundulić piše svoje Suze sina razmetnoga, na temelju biblijske prispodobe, ali i na temelju osobnoga iskustva. Pod utjecajem djelovanja isusovaca, Gundulić se mijenja: pali svoje mladenačke pjesme kao “porod od tmine”, odričući se /renesansnoga/ duha užitka i oponašanja antike, te piše u duhu katoličke obnove. U ovoj religioznoj poemi slavi Božju milost koja mekša, obnavlja ljudsko srce i prosvjetljuje um. Najveće čudo za Gundulića jest upravo milost kojom se čovjek, iako ima slobodnu volju, odvraća od svoga zla puta i vraća Bogu i dobru. Iz te perspektive gleda čovjeka bez višnje milosti kao stvorenje u tminah svijeta ovoga, zameteno posve u sebi. Zato je kraj u kojem živi razmetni sin surov, kamen, suh, pust, besplodan i hladan, a hrana kojom se hrani gorko travje. Slika je to čovjekove duše zatvorene u sebe, nakon što je lakomisleno i sebično potrošila darovana dobra, duše gladne i tužne koju je grijeh toliko bio zarobio preko osjetila da se, nesvjesna, dala voditi duhom laži i spustiti do životinjskih požuda. Božja milost djeluje na nju kao što sunce djeluje na cvijet, čini da procvjeta otvarajući se svjetlu istine i toplini ljubavi preko kajanja i skrušenja. Ostalo čini Otac: odvodi sina u dvor, oblači mu čisto ruho i stavlja prsten. Simbolika je to ponovnoga posinjenja u kraljevstvu Božjem, očišćenja i saveza ljubavi i vjernosti između Boga i čovjeka.
Nije književnik, iako njegova djela Pisma iz provincije i Misli imaju i književnu vrijednost, nego francuski matematičar, fizičar i filozof, Blaise Pascal, kao vrlo mlad trpi razne bolesti i probleme i čitajući religioznu literaturu, doživljava obraćenje. Shvaća da je smisao ljudskoga života upoznati Boga, ljubiti ga i služiti mu vršeći njegovu volju. Tako je drugu polovicu života proveo u tjelesnim tegobama (bolestima), nosio ih je strpljivo i vedro, dakako, uzeo je k sebi i jednoga siromašnog bolesnika, te se brinuo o njemu.
Temeljna spoznaja Pascaleova života jest ova: “Isus Krist je cilj svega i središte kojem sve stremi. Tko njega spozna, otkrio je razlog svemu… Ali ne možemo spoznati Isusa Krista, a da odjednom ne spoznamo i Boga i svoju bijedu… Bez Isusa Krista svijet ne bi mogao opstojati; jer bi trebalo ili da bude razoren ili da se prometne u pakao.”
O Bogu je zapisao ovo: “Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, Bog kršćana, Bog je ljubavi i utjehe, Bog koji ispunja dušu i srce onih koji su njegovi, Bog koji im daje da u svojoj nutrini osjete svoju bijedu i beskrajno njegovo milosrđe; koji se sjedinjuje s njima na dnu njihove duše; koji ispunja dušu skromnošću, veseljem, pouzdanjem, ljubavlju; koji ih čini nesposobnima za ikakav drugi cilj osim za njega.”
A poslije njegove smrti u postavi odjeće koju je imao, našli su pergament na kojem je pisalo: “Godina milosti 1654. Ponedjeljak 23. studeni, dan svetoga Klementa, pape i mučenika, i drugih mučenika Martirologije… od deset i po uvečer do otprilike pola sata nakon ponoći… vatra… Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, a ne filozofa i učenjaka. Izvjesnost, izvjesnost, čuvstvo, radost, mir. Bog Isusa Krista. Deummeumet Deumvestrum. Tvoj Bog bit će moj Bog. Zaborav svijeta i svega, osim Boga. On se nalazi samo na putovima koje naučava Evanđelje. Veličina ljudske duše. Pravedni Oče, svijet te ne upozna, ali ja te upoznah. Radost, radost, radost, suze radosnice…”
Antun Branko Šimić u svom članku Ispovijed jednog konvertite, piše o istoimenoj knjizi francuskoga pisca Adolpha Rettea, rođenog u protestantskoj obitelji, bez osobita vjerskog odgoja, koji je postao socijalistički aktivist, ali je izgubio vjeru u te ideje kad ga je na jednoj tribini netko upitao: Što znanost kaže o postanku svijeta?, a on odgovara da još nema odgovora na to. Muči ga pitanje: Što ako bog ipak postoji? Nakon mučne borbe između vjere i nevjere u njegovoj duši i životu, u snu ugleda sve svoje grijehe i odluči se ubiti – objesiti. Ali čuje glas: “Bog, Bog je tu!” Pada na koljena i klečeći moli Boga i Svetu Djevicu. Obraća se i postaje član Katoličke Crkve.
Šimića će dirnuti ova ispovijest, njega koji je također bio izgubio vjeru pod utjecajem ideja i društva u kojem se kretao – tadašnjih modernista bez moralnih načela, ateista, otvorenih ezoteriji, koji su od umjetnosti stvorili kult i obožavali je umjesto Boga te će članak zaključiti riječima: “Rettéovu sam knjigu dva puta pročitao. Svaki je put na mene učinila dojam, veliki dojam, nalik onomu što ga imam lutajući uvečer okolicom izvan grada, kad s ponosnih tornjeva katedrale i gradskih crkava pjevaju zvona raskošnu pjesmu. O koliko volim tu pjesmu Angelusa! Ona mi isto šapće što i ova Rettéova knjiga, što i divni večernji pejzaši, noć, nebo, zvijezde i mjesečinasti oblaci.” Na samom kraju života vraća se vjeri što ju je primio u svome domu i Crkvi te nekoliko dana prije smrti traži ispovijed.
Zanimljiv zapis o Heinrichu Heineu, njemačkom pjesniku iz 19. st., donosi A. B. Šimić u tom svom tekstu: “Heine, cinički i slabašni Židov, što se izrugivaše Bogu i nebu, smiruje se u posljednje vrijeme života pišući: ‘Kada vidjeh, kako odrpani postolarski i krojački naučnici u svom nespretnom jeziku počeše negirati egzistenciju Boga – i kada poče ateizam i duhan zaudarati: tada mi se iznenada otvoriše oči i što nijesam shvatio svojim razumom, shvatih sada po zadahu duhana i negodovanju pred fukarom, te je mojemu ateizmu – hvala Bogu! – kraj.'”
Lav Nikolajevič Tolstoj je oko svoje pedesete godine doživio krizu smisla, očajnu tjeskobu i prazninu i iskusio silu koja ga je tjerala da okonča život. I dok su se u njemu borile dvije suprotne sile, svjetlo i tama, život i smrt, srce mu je venulo od jednoga drugog osjećaja. “Ne mogu ga nazvati drukčije nego žeđi za Bogom.” I dogodilo se da je prevladalo svjetlo: “Sjećam se”, kaže on, “kako sam jednoga dana u rano proljeće bio sam u šumi, osluškujući njene tajnovite šumove. Slušao sam, a misao mi se vratila na ono čime se neprestano bavila u te tri godine – traženje Boga. Ali pojam o njemu, rekoh, kako sam uopće stekao taj pojam?
I s tom mišlju opet u meni nabuja radosna težnja za životom. Sve se u meni probudilo i dobilo značenje… Čemu dalje tražiti, pitao je glas u meni. On je ovdje: on bez koga se ne može živjeti. Prepoznati Boga i živjeti jedno je te isto. Bog je isto što i život. Dobro, dakle! Živi, traži Boga i bez njega neće biti života… Nakon toga stvari u meni i oko mene rasvijetlile su se bolje nego ikad, a svjetlo se nikad nije posve utrnulo. Bio sam spašen od samoubojstva.” Na žalost, kasnije će upasti u duhovnosti koje su slične današnjem new ageu i udaljiti se od Istine.
Matija Grgat
Izvor: Crkva na kamenu