Smrt označava kraj ovozemaljskoga života, kraj obiteljskih i prijateljskih veza, kraj druženja, razgovora. Koliko god kao ljudi znamo da će svaki koji se rodio jednoga dana i umrijeti, nikada nismo dovoljno pripremljeni za taj trenutak, na konačni zemaljski rastanak.
Mnogi koji dožive iskustvo smrti u bližoj obitelji počinju o njoj drugačije razmišljati. Prolazimo kroz razne faze žalovanja drage osobe.
Isprva se javlja strah nekog budućeg tragičnog završetka života odnosno tanatofobija (usp. https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=60365). Iskustvo straha u naravi je biblijskoga čovjeka kao što mu je u naravi iskustvo sreće, radosti, žalosti i sl. (Ivan Dugandžić, “Strah u svjetlu Biblije”, u: Bogoslovska smotra, vol. 73, br. 4, 2003., str. 620). Tanatofobiju su imali i Isusovi učenici, koji se odlučuju na bijeg u Galileju (usp. Mk 14,27; 14,50; 15,40) nakon njegove smrti, bojali su se za vlastiti život sve do Kristova uskrsnuća, a potpuni strah nestaje onoga trenutka kada je Duh Sveti Životvorac sišao na apostole. Kristovo uskrsnuće nije posljedica, nego je uzrok vjere Isusovih učenika, te ukazuje na činjenicu da se Isus sa svojim čovještvom (po)vratio u slavni život, u puninu i besmrtnost života u Bogu.
Druga faza je ljutnja na svijet, na nepravdu, te propitivanje – što bi bilo kad bi bilo. Takvu situaciju možemo pronaći u novozavjetnom tekstu o Lazarevoj smrti (usp. Iv 11,1-45) gdje Marta, Lazareva sestra, govori Isusu: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro”. Zanimljivo je to što je te iste riječi Isusu uputila i druga Lazareva sestra Marija. To je posve razumljivo jer su ljudi razumska bića koja često postavljaju pitanja na koje traže odgovore. Ukoliko uključimo vjeru u naše vlastito promišljanje, stvari nam postaju jasnije, jer možda se osoba koja je iznenada umrla oslobodila neke boli i patnje koju bi teško podnijela, s druge pak strane možda nas neka bol i patnja pouče više cijeniti svoj život kao dar od Gospodina. Treća faza je tuga. Tuga je raspoloženje suprotno radosti. Dok je strah okrenut prema budućnosti, tuga je okrenuta prošlosti. Suze su usko vezane s osjećajem tuge. Ivan u svom evanđelju, dok opisuje Lazarevu smrt, piše: “I zaplaka Isus” (usp. Iv 11,1-45). Sam Isus, iako je Bog, ne isključuje svoju ljudsku dimenziju, nego reagira kao i svaki drugi čovjek suzama. Brojni psiholozi ističu da ako tugujemo, ne znači da se ne možemo nositi sa situacijom, nego nam može pomoći da se suočimo s činjenicama.
Posljednja faza je prihvaćanje gubitka drage nam osobe. Gubitak je potrebno prihvatiti ne samo razumom nego i “srcem”. Patnja, bol i smrt najveće su zagonetke za čovjeka, a odgovore bi trebalo crpiti iz teologije križa. Po toj teologiji, ispravni pristup Kristovu križu jest kad o njemu razmišljamo u svjetlu naših muka, ili kad o našim mukama razmišljamo u svjetlu Kristove patnje i smrti (Marijan Vugdelija, Patnja i bol u svjetlu Biblije i ljudskog iskustva, Zagreb, 1993., str. 1). Pogled na raspetoga Krista daje patnji i smrti novi smisao. Krist nije dokinuo patnju, nego ju je podijelio s nama, preuzeo na sebe, iskupio i osmislio (usp. Maja Jakšić, “Gubitak, tugovanje i pružanje potpore. S posebnim osvrtom na nesretno okončanu trudnoću”, u: Bogoslovska smotra, vol. 54, br. 3-4, 2014., str. 370). Samo prihvaćanjem logike križa može se nadići apsurdnost patnje.
Gubitak voljene osobe samo je privremen jer ćemo se i mi za kraće ili duže vrijeme uputiti tom istom stazom prema vječnoj domovini te biti u konačnom zajedništvu kao djeca neba.
Tihomila Leventić
Izvor: Crkva na kamenu
