Vjerojatno smo svi mi u nekom razdoblju svoga života osjetili ili doživjeli duhovnu ravnodušnost ili sušu. Tada, iako se trudimo, molitvu i Crkvu stavljamo u potpuno drugi plan, a otvaramo vrata Sotoni te iz nas počinju izlaziti razne stvari koje nas još više udaljavaju od vjere. Tako nas počinju zanimati isključivo naše karijere, novac, ugled i društveni status, što nas opet dovodi u oholost, umjesto u krjepost te još jaču molitvu i preispitivanje svojih života i postupaka, posebice onih pogrješnih.
Ponekad tako brzo ulazimo i izlazimo iz takva stanja da se na kraju potpuno pogubimo. Vrtimo se u krug i sve se više i više udaljavamo od Gospodina. Osim toga, počinje nas hvatati i neka opća tjeskoba, nemoć i grižnja savjesti, a što je najgore pomišljamo i na to da nas je naš Bog napustio, jer uvijek i iznova krećemo od onoga sebičnog pitanja: “Zašto baš ja”, te se tako lako otvaramo i prepuštamo onome koji jedva čeka da pogriješimo i skrenemo s pravoga puta.
Dok pomislimo da nas je naš Bog napustio, počinjemo griješiti, a pogrješke se nižu jedna za drugom. Prorjeđuju se molitve, odlazak na Misu, rijetko se ispovijedamo, a čitanje Svetoga Pisma svodimo na minimum.
Upravo u takvim trenutcima trebali bismo se najprije zapitati koliko je jaka naša vjera i što smo za Gospodina spremni pretrpjeti i učiniti. Nalazimo li se za vrijeme “suše” možda u iskušenju, ili smo, pak, počinili neki grijeh za koji se nismo iskreno i od srca pokajali. Naći odgovore na ta pitanja i prebroditi to razdoblje veoma je teško, a koliko je teško znaju oni koji su prošli kroz “sušu” ili je prolaze.
Lako je vjerovati kada nam u životu sve glatko ide, onda jedva čekamo da se lijepo uredimo i odemo na Misu. No, što kada nam ne ide glatko i kada nas okupira “masa problema”. Možda samo jednostavno lako odustajemo i prevelike smo kukavice da to sami sebi priznamo, a prema najnovijim istraživanjima isto tako odgajamo i našu djecu. Naime, znanstvenici kažu kako odgajamo egoiste i osobe koje će u životu od svega vrlo lako odustajati.
Možda je upravo lijek za takvo stanje naša svakodnevna borba sa samima sobom, jer doista je teško u današnjem vremenu biti vjernik i katolik i živjeti u skladu s temeljnim propisima naše vjere. Teško je biti samo čovjek i živjeti u skladu s vjerom koja propovijeda ljubav i opraštanje, dok smo s druge strane suočeni s “običnim životom” u kojem su sve više prisutne društvene podjele i to ne na one kakav je tko, nego kakav automobil vozi, koliko novca ima, koju funkciju obnaša i slično.
No, “suša” nas ne smije obeshrabriti i nikada, baš nikada ne smijemo odustati. Logično je da ćemo kroza život mnogo puta biti i na vrhu i na dnu, i tužni i sretni, i tjeskobni i mirni, i pravi i krivi, ali ćemo sve to lakše prebroditi ako je On s nama. I da! Važno je da već jednom shvatimo da nikada, ama baš nikada nismo sami.
I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: “Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.” Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak (2 Kor 12,1).
Ivana Banović
Izvor: Crkva na kamenu
