Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: “Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbiše njegove sluge pa jednoga istukoše, drugoga ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.” “Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.” “Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?” Kažu mu: “Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.” Kaže im Isus: “Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!” Kad su glavari svećenički i farizeji čuli te njegove prispodobe, razumjeli su da govori o njima. I tražili su da ga uhvate, ali se pobojaše mnoštva jer ga je smatralo prorokom (Mt 21,33-43.45-46).
Isus u ispričanoj prispodobi o Bogu kao vinogradaru koristi slike Božje blizine i brige za cijeli svijet, koja je bila poznata i u Starom Zavjetu. Bog kao vinogradar stvorio je cijeli svijet i predao ga je čovjeku na upravljanje. Odmah od početka stvaranja svega stvorenoga i čovjeka kao vrhunca stvaranja, Bog je u svome božanskom naumu želio uspostaviti poseban odnos s čovjekom, želeći mu sve najbolje, želeći uspostaviti zajedništvo sa sobom koje na kraju rezultira spasenjem čovjeka. Da bi se to isto spasenje postiglo, potrebno je bilo formirati sklad stvorenoga svijeta i stvorenja u njemu. A taj sklad se postiže upravo po radu i plodu učinkovitoga djelovanja čovjeka kojemu je svijet-vinograd povjeren na upravljanje. Vinogradari su svi ljudi koji plodom i radom ruku svojih vode sve k savršenstvu. No svaka povjerena odgovornost u svoje vrijeme traži i plodove rada. Na jednom drugom mjestu Isus je rekao: “Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.” Bog je izabrao židovski narod kako bi bili uzor svim drugim narodima. Sklopio je savez s njima, a zauzvrat je tražio samo jedno – njihovu vjernost. Po povjerenju i vjernosti Bogu, njegovim očekivanjima i njegovoj volji, postiže se dobar urod i plodovi. Zli vinogradari iz Evanđelja prokockali su Božje povjerenje i od Boga povjerene darove, ponašajući se tako kao da su oni jedini zaslužni za sve to što imaju i posjeduju. Stavljaju samo sebe na mjesto jedinih gospodara, gdje Bog i njegovo vodstvo više nije potrebno. Stoga, zatvoreni u sami sebe i čvrsto uvjereni da uvijek čine pravu stvar, nisu mogli spoznati svoje pogreške, priznati krivnju i stanje vlastite grešnosti. Zbog toga ne žele čuti ni kritike ni upozorenja drugih, Božjih proroka i poslanika, koji su ih upozoravali da se trznu iz takva stanja i da se ponovo vrate Bogu jer čovjek se na može spasiti ni uspjeti vlastitim snagama, bez pomoći odozgor. Vrhunac njihove oholosti, zatvorenosti i sljepoće jest svakako bilo loše postupanje prema svima onima koji su ih upozoravali i željeli im dobro. Sve je, na žalost, rezultiralo ubojstvom svih onih koji bi budili glas savjesti u njima.
Ne događa li se i danas ista situacija, kada se jednostavno ponovo želi ušutkati glas savjesti, ušutkavajući glas Crkve i njezina Učiteljstva, kada progovaraju o temeljnim moralnim i vjerskim istinama naše vjere. Nakon što nisu slušali glas proroka, nakon što nisu u djelo proveli Božji zakon i zapovijedi, ušutkali su i glas Sina Božjega – onoga koji ih je kao posljednji mogao pozvati na promjenu i početak novoga života. Budući da su odbili posljednju ponudu spasenja koje im je Bog ponudio preko svoga Sina, sve im je se oduzelo i predalo Novom narodu – Crkvi, sastavljenu od svih naroda, koju je Isus ustanovio kao svoju trajnu zajednicu u kojoj je prisutan dok on ponovo ne dođe u svojoj slavi. Budimo oni koji će uvijek odgovoriti na Božji poziv i njegovu ponudu spasenja koju nam Bog besplatno daje preko svoje Riječi i sakramenata.
Don Davor Berezovski
Izvor: Crkva na kamenu
