U jedan gradić došao je novi svećenik. Odmah je odlučio u prvih pet dana obići domove i obitelji da bi se predstavio sugrađanima, pozivajući ih na njegovo prvo bogosluženje koje će održati u nedjelju. Kada je u nedjelju ušao u crkvu, crkva je bila potpuno prazna. Nitko nije došao. Onda je odlučio u lokalne novine staviti oglas. U oglasu je pisalo: “Zbog smrti Crkve u našemu gradu, molim vas da dođete na njezin pogreb. Sahrana će se obaviti u nedjelju poslije podne. Pružimo našoj Crkvi dostojan kršćanski oproštaj.” U nedjelju poslije podne veliko mnoštvo znatiželjnoga svijeta okupilo se na “sahrani”. Ispred propovjedaonice u crkvi nalazio se zatvoren lijes okružen cvijećem. Kada je svećenik održao svoju kratku propovijed, uobičajenu za ovakve prilike, otvorio je lijes i pozvao zajednicu da priđu i odaju “posljednju počast” njihovoj preminuloj Crkvi. Ljudi su bili vrlo znatiželjni, željeli su vidjeti što je u lijesu, tj. kako izgleda truplo “mrtve Crkve”, pa su počeli ustajati i u redu prilaziti lijesu. Čim bi pogledao u lijes svaki je “ožalošćeni” brzo odvraćao svoj pogled i pognute glave, s osjećajem krivnje odlazio. Svećenik je u lijes bio stavio veliko zrcalo u kome je svatko mogao vidjeti samoga sebe.
Izvor: Crkva na kamenu/www.troplet.ba
