Barbara Frale objavila je u poluslužbenom glasilu Svete Stolice L’Osservatore Romano, 17. listopada 2008., str. 7, zanimljiv članak koji ovdje prevodimo na hrvatski. Iz proučavanja dokumenata koji se odnose na povijest Crkve u prvim stoljećima proizlazi pretpostavka o sv. Ignaciju Antiohijskom kao izabranom Papi.
***
Potkraj ljeta godine 107. kršćanske ere stigla je u Rim iz Brindizija čudna povorka. Uzišla je talijanskim poluotokom duž Apijske ceste, ali je putovanje započeto prije nekoliko tjedana iz daleka, na Istoku, u velikoj metropoli Antiohiji u Siriji, današnjoj Turskoj. Car Trajan uposlio je deset probranih pratitelja da nadziru i priječe bijeg jednoga čovjeka, starca blizu osamdesetgodišnjaka u vrijeme kada je starost počinjala sa šezdeset godina. Starac se zvao Ignacije, ali, zanimljivo, običavao se predstavljati drugim imenom, Teofor (grčki: “bogonosac”), a to mu je bio nadimak. S obzirom na njegov život povijesni drevni izvori nisu osobito škrti, napose ako se usporede s onim što znamo o drugim osobama istoga, vrlo dalekoga razdoblja: možda je bio podrijetlom iz Antiohije i potjecao je iz nekršćanske obitelji, što je u stvari u ono doba značilo da je grčko-helenističke kulture. Kada je bio još mlad, tj. između 40. i 50., susreo je Šimuna iz Betsaide, zvanoga Petar, koji je došao iz Jeruzalema i morao se skrivati u Antiohiji iz nužnih razloga: 42. godine naime kralj Herod Antipa dao je ubiti u Jeruzalemu jednoga od najčašćenijih ljudi mjesne kršćanske Crkve, Jakova (poznatog kao Jakov stariji), a drugi su morali pobjeći. Antiohija je bila lijep, velik i elegantan grad, gdje se disala kozmopolitska atmosfera. Kršćani su tvorili svoju zajednicu prema kojoj su mještani postupali s visoka: Grci nisu poznavali hebrejske predaje i nisu shvaćali da Krist, središnja osoba štovanja ovoga naroda, znači Mesija (hebrejski: mašijah, “pomazanik svetim uljem”, tj. “posvećenik Božji”). Budući da grčki christos znači jednostavno pomazanik, upravo su im u Antiohiji pridali ime christianoi. Smijali su im se, ali su u biti pušteni na miru. U Antiohiji mladi je Ignacije upoznao osobu sv. Petra i ušao u njegov krug; kasnije ga je Petar izabrao kao nasljednika prije nego je napustio grad. Do ovoga trenutka slučaj s Ignacijem nije mnogo drukčiji od drugih osoba koje su bile među sljedbenicima Isusa Nazarećanina iz drugoga naraštaja; ali nastavak povijesti ima jedinstvena obilježja. Jedne godine, za koju povjesničari misle da je 107., car Trajan na smrt osuđuje staroga biskupa jednom od najjezovitijih kazna: ad bestias, da ga životinje raskomadaju u amfiteatru. Deset pratitelja imali su zadaću uputiti se u sirijsku metropolu, uhititi starca i provesti ga upravo do Rima, mjesta izabrana za javno izvršenje smrtne kazne: putovanje tjednima koje bi praktično išlo preko Sredozemlja. Vezan uz ove vojnike, koje on naziva “leopardima”, Ignacije polazi iz Antiohije i stiže u Smirnu, gdje prima biskupa Polikarpa; ovdje piše tri pastoralne Poslanice upućene dotično Crkvama u gradovima Efezu, Magneziji na Meandru i Tralima, i uručuje ih osobno u ruke njihovim biskupima, Onezimu, Demi i Polibiju, a koji su došli do Smirne s izaslanstvom mjesnih vjernika da ga pozdrave i počaste. Zatim piše kršćanima Rima: neki članovi ove Crkve, osobe utjecajne koje mogu pristupiti carskomu dvoru, kane mu osloboditi život; ali Ignacije ih zaustavlja: ne treba se izlagati preteškim pogibeljima da se izbjegne smrt vrlo stara čovjeka, koji će ionako ubrzo umrijeti; osim toga, on vjeruje da mu njegovo mučeništvo dolazi u veoma prikladno vrijeme, i dat će mu priliku da svojim činom učvrsti kršćansku zajednicu koja proživljava trenutke zbunjenosti. Definira se kao “pšenica Božja”; zapravo Bog ga upotrebljava da hrani vjeru svih drugih. Pošavši iz Smirne Ignacije i njegovi čuvari stigli su u Troadu: ovdje starac piše i šalje druge tri Poslanice Crkvi u Filadelfiji, u Smirni, koju je tek napustio, i drugu Polikarpu da mu priopći da ga izabire za biskupa njegove Antiohije. Iz Troade Ignacije je poveden morskim putem do Neapola, u makedonskom predjelu, zatim u Filipe i odatle se povorka upućuje starom cestom Egnacijom do luke Drača (ili Apolonije). Ondje se ukrcavaju do Brindizija, zatim, iskrcani u Pulji, uzlaze kopnom do Rima. Prema predaji smatra se da je kazna izvršena 17. listopada.
Sadržaj događaja, koji stari autori nisu nikada stavili u pitanje, pod povijesnim profilom zaista je izniman. Prije svega nije shvatljivo kako to da je car Tajan, pod čijim se vladanjem dogodio vrlo nasilan val progona prvih kršćana, izrekao kaznu i poslao čak do daleke Antiohije Sirijske odred vojnika u puku svrhu da doprate do Rima ovoga starca, koji je mogao sasvim normalno biti ondje pogubljen. Slučaj je doista jedinstven u povijesti staroga kršćanstva; naime očuvao nam se samo jedan slučaj te vrste: onaj farizeja obraćenika Savla Taržanina, poznatijega pod imenom Pavao, koji je iz Palestine bio doveden do Rima da podnese smrtnu kaznu. Sv. Pavao, međutim, imao je ovu jedincatu “povlasticu”, jer je bio rimski građanin, i nitko od rimskih predstavnika Sirije-Palestine nije htio preuzeti osobnu odgovornost za njegovu smrt. Bio se prizvao na cara, imao je zakonito pravo na to, i bio je proveden u glavni grad. Slučaj Ignacijev posve je drukčiji: on ne posjeduje rimsko građansko pravo, inače bi imao pravo da mu se odrubi glava, što je bila kazna časnija, brza i puno manje užasna i strašna. Motive ovoga jedincatoga izbora treba tražiti drugdje. Pa i broj pratitelja koji ga nadziru zaista je velik: deset vojnika zbilja je previše da spriječe bijeg siromašnoga starca. Način kojim ih naziva, tj. “leopardima” možda bi mogao biti vrlo zanimljiv otvor: naime kožu leopardovu upotrebljavali su vojnici rimske vojske, pripadnici posebne jedinice: znakonoša, koji su imali vrhunsku čast u ratu nositi vojničko znakovlje. Bili su pokriveni od glave kožom snažne a okrutne životinje, koja je imala simbolično značenje i davala im dojmljiv izgled. Predstavnici legija rabili su općenito vučje i medvjeđe kože, dok su velike mačke grabljivice, kao lavovi i leopardi, bile “prerogativa” pretorijanaca, članova strahovite i veoma moćne osobne carske garde. Ako je doista Trajan poslao onamo također samo jednoga od ovih vojnika (a ne deset!), onda naravno Ignacije nije bio bilo tko, nego posebno čuvan pod osobnom vlašću carevom; tako se sasvim razjašnjava apsolutna iznimnost njegova slučaja. Možda je ovo čudnovato putovanje prema mučeništvu posjedovalo institucionalan karakter koji moramo posve otkriti: naime sadržaj pisama Ignacijevih odaje aspekte koji, čini se, potvrđuju ovu sumnju. Starac prima izaslanstva mjesnih Crkava koje su došle počastiti ga i primiti njegove upute. Imenuje biskupe, piše enciklike: u pismu Polikarpu kaže izričito da je imao nakanu pisati svim Crkvama, ali nije učinio na vrijeme jer su ga vojnici prisilili da se iznenada ukrca. Ignacije ima sveopće zaokupljenosti koje nadilaze zadaće i odgovornosti obična mjesnog biskupa. Obraća se zajednici vjernika koja se zove katolička Crkva, tj. “univerzalna”, i prvi je koji je skovao ovaj naziv. Potiče sve da budu sjedinjeni i poslušni u vjeri i osobito da se drže daleko od hereze gnostika, koji šire ideju o Isusu drukčiju od one Petrove i od evanđelja. O liku Isusa Krista Ignacije izražava jasan stav o temeljnim teološkim pitanjima kao što su njegovo rođenje snagom Duha Svetoga i njegovo božanstvo. Neki izrazi koje rabi vrlo su iznenađujući i stoljećima prehvaćaju u buduće razvoje teologije: na primjer o Kristu kaže “proizlazeći od Oca” i time misli da Isus nije bio stvoren, nego rođen od Boga, misao koja prethodi dva stoljeća pojmu “rođen, nestvoren”, definiran u Vjerovanju Nicejskoga koncila 325. Napokon tvrdi da Rimska Crkva ima duhovno prvenstvo nad svima drugima, činjenica vrlo čudna ako se ima pred očima da su u ono vrijeme Crkve u Jeruzalemu, Aleksandriji i Antiohiji (njegovoj Antiohiji) posjedovale dostojanstvo ravno Rimskoj Stolici. Drugim riječima ovaj se čovjek vlada upravo kao da je Papa (rekli bismo danas). Pa i Crkve koje dolaze počastiti ga očekuju od njega savjet i duhovne smjernice. Ideja da bi Ignacije bio više nego biskup ravan drugima, tj. da bi imao vodstvenu ulogu u Crkvi svoga vremena, potpuno bi razjasnila njegovu vrlo čudnu sudbinu. Ako je doista ovaj čovjek bio neko vrijeme Glava kršćana, onda je razumljivo da je Trajan htio preuzeti brigu da ga dovede i izloži smrti u Rimu: njegovo pogubljenje moralo je biti eklatantno i spektakularno, moralo je biti opomena svima. Car je mogao doprijeti do svakoga i odrubiti glavu onoj sljedbi uklanjajući joj iz sredine poglavara, skrivao se on u bilo kojem dijelu carstva.
Razdoblje u kojem se dogodilo Ignacijevo pogubljenje jest također jedno od onih za koje apsolutno najmanje znamo o kršćanskom društvu i apostolskom nasljedstvu. Prvi katalog Rimskih biskupa čini se da je pisao povjesničar Hegezip godine 160., dakle desetljećima nakon navedenih događaja, i u svakom slučaju konkretna svjedočenja koja posjedujemo sežu tek u 354. godinu (tzv. Katalog Liberijanov) ili čak do VI. stoljeća (popis Papa koji sadrži Liber Pontificalis). Znamo da se apostolsko nasljedstvo u prvim vremenima događalo izravno, osobnim izborom: Petar je imenovao Lina kao svoga nasljednika, Lino je, kako se čini, imenovao Kleta (ili prema starim autorima nekoga Anakleta). Zatim dolazi Klement Rimski, koji je nastavio borbu Petrovu protiv gnostičke hereze pišući glasovito pismo Crkvi u Korintu: isti način zalaganja koje je poduzimao i Ignacije Antiohijski, koji dakle prosljeđuje pastoralnu predaju sv. Petra i sv. Klementa. Klement je umro 97. godine, prognan na Istok, i prema predaji, bačen u more s teškim sidrom oko vrata. Njega je naslijedio Evarist, o kojem znamo doista malo: prema povjesničaru Euzebiju iz Cazareje, koji je živio za Konstantina, ponifikat je ovoga Pape bio između 99. i 108. I trajao je osam ili devet godina. Trajanje od devet godina potvrđuje i Liber Pontificalis, ali ako se ovaj period doda na smrt Klementovu (koja se dogodila 97.) dolazi se tek do godine 106. ili godinu dana prije smrti Ignacijeve. Razina informacija koje pružaju stari izvori ne dopušta nam da budemo precizniji, ali odmah upada u oči da je jedan pontifikat vrlo kratak (jedne godine ako ne upravo mjeseci) mogao izbjeći vrlo lako onomu koji je morao mnogim desetljećima poslije skupljati predaje da sastavi prve popise Papa. I to na poseban način ako iz nekoga motiva, u situaciji posve neobičnoj, Papa u onim mjesecima nije stanovao u Rimu. Ne znamo, naime, ništa o svršetku Evaristovu, iako je krajnje vjerojatno da je umro kao mučenik imajući u vidu vrijeme njegova nestanka i ništa ne daje naslutiti da ga je eliminirala rimska vlast na način različit od nekoga službenog izvršenja, od onih koja su ostavljala trag jak u kolektivnom sjećanju, kao u slučaju drugih biskupa ili svetaca. Ako je doista Evarist jednoga dana “nestao” iz opticaja a da nije imao vremena imenovati nasljednika, Rimska se Crkva našla u ozbiljnoj poteškoći jer je apostolsko nasljedstvo bilo u pogibelji da se prekine. Da bi se to izbjeglo, nije bilo drugoga načina nego da potraži čovjeka kojega je Petar osobno izabrao: tako se kontinuitet zadržao nepromijenjen zahvaljujući (da tako kažemo) sporednom ogranku koji je izišao iz istoga korijena. Početkom II. stoljeća starac Ignacije, prema onomu što znamo, bio je još u životu kao posljednji biskup koji je primio posvećenje izravno od Petra; ako je tako bilo, izbor je bio obvezan, i grad Antiohija predstavljao je dosta sigurno utočište jer se nalazio daleko od Rima. Možemo li misliti na Ignacija Antiohijskoga kao “Papu in incognito”, osobu koja je vodila kršćansku zajednicu na način različit od običnoga u stisci osobite nužnosti? Kada se obraća Crkvi u Rimu Ignacije ne spominje ime nijednoga biskupa, kao da u onom trenutku nije bilo Pape (ili se radilo o njemu samome). Pa i činjenica da uzima kodno ime Teofor, nešto je jedinstveno i uvelike govori o potrebi koju je ovaj čovjek imao da prikrije svoj identitet. Teško je reći je li Ignacije imao neku vrstu uprave Crkve ili je imao samo preuzeti duhovnu upravu kršćana iz razloga nužnosti; možda se te dvije stvari ne isključuju, jer Crkva onoga vremena nije imala, naravno, institucionalni vid koji će kasnije poprimiti. Analitički studij izvora pruža zanimljive odgovore i pružit će još i druge. Činjenica je da je u kršćanskoj predaji lik Ignacijev bio uvijek smatran na poseban način. Godine 861. sv. Ćiril našao je na grčkom otoku ostatke pape Klementa; kosti su bile prenesene u Rim, i papa Hadrijan II. (867.-872.) htio je da budu pokopane blizu ostataka sv. Ignacija Antiohijskoga. Možda i zato što su dvojica glasovitih Otaca Crkve bili također “kolege”? Ne znamo sa sigurnošću, ali postoji jedna stvar u koju ne sumnjamo: u vrijeme pape Hadrijana II. rimska je Crkva posjedovala još mnogo starih dokumenata koji su za nas danas nepovrativo izgubljeni.
Razlozi koji vojuju za to da je Ignacije bio Papa in incognito:
- Zašto bi Trajan 107./108. godine slao svojih deset „leoparda“ iz Rima u Antiohiju, ako je to bio običan biskup?
- Ovo je jedini slučaj da se jednoga biskupa dovodi u Rim da ga se ondje muči.
- Carski pretorijanci nosili su leopardove kože kao svoje vojničke znakove, da izgledaju što strašnije.
- Dovodeći starca, osamdesetgodišnjaka Ignacija iz sirijske Antiohije u Rim, Trajan je htio spektakularno pokazati kako će tim primjerom nestati kršćanstva iz carstva.
- Zašto se Ignacije potpisuje i nadimkom, drugim imenom: Theophoros – Bogonosac?
- Zašto Ignacije piše sedam Poslanica Sedmerim Crkvama ako nije osjećao univerzalnu odgovornost?
- Bio je naumio napisati poslanice svim Crkvama, ali se pod pritiskom pretorijanaca morao požuriti na put. To piše u poslanici Polikarpu.
- U Smirni je napisao četiri: Crkvama u Maloj Aziji, Efežanima, Magnežanima, Traljanima i Filadelfijcima, a iz Troade tri poslanice: Rimljanima, Smirnjanima, Polikarpu kojega postavlja sebi za nasljednika u Antiohiji.
- U Poslanici Rimljanima ističe da Rim ima duhovnu prednost, predvodi Katoličku Crkvu u ljubavi. Dokaz rimskoga prvenstva pred Antiohijom, Jeruzalemom i Aleksandrijom.
- U svim Crkvama kojima piše postoji biskup, samo u Rimu nema biskupa kojemu bi se on obratio. On se obraća narodu.
- „Katolička“ Crkva prvi je put ta riječ – univerzalna, sveopća – skovana od Ignacija Antiohijskoga.
- Ima vrlo jasnu ideju o biskupu i o svim drugim crkvenim službenicima u odnosu i na biskupa.—————-
Prijevod s talijanskoga objavljen u: Službenom vjesniku, Mostar, 3/2009., str. 220-222.
Izvor: Crkva na kamenu
