Na današnju Misijsku nedjelju predstavljamo uzorna misionara iz apostolskoga doba, pogotovo što mu je upravo danas blagdan – sv. Luka. Rođen u Antiohiji, u Siriji, u poganskoj obitelji. Obraćenik na kršćanstvo prve generacije. Po zanimanju liječnik. Misionar u Pavlovoj ekipi, na njegovu Drugom i Trećem misijskom putovanju, od Efeza, preko Grčke do Jeruzalema i Rima. Vodio dnevnik poznat pod nazivom “Mi-izvješće”.
Životna djela: obradio, obranio i objavio dvije teze s biblijskoga područja. Evanđelje Isusa Krista, kojega inače nikada nije osobno susreo, i Djela Apostolska – uglavnom apostolskih prvaka Petra i Pavla, kojima je revno služio. Umro je u svojoj 84. godini u Beociji – Grčkoj.
Pavlov suputnik. U Djelima apostolskim na više mjesta nailazimo na tzv. “Mi-izvještaje”, odlomke koji su pisani u prvom licu množine. Pisao je očito očevidac događaja, osobni Pavlov sudrug u apostolatu po Rimskome Carstvu. Neoženjen. On se, nakon obraćenja, priključio Pavlovoj skupini na njegovu Drugom misijskom putovanju. Zapravo “Mi-izvješće” počinje od maloazijske Troade ili Homerove Troje do makedonskih Filipa (Dj 16,10-40), koji su danas u Grčkoj. Luka je svjedok svega onoga što se na tome putu događalo s apostolom Pavlom. Sigurno je da je i sam Luka trpio, ako ne kamenovanje i bičevanje poput Pavla i Silvana, jest u svojoj duši patio zbog mnogih nevolja i protivnika Isusova imena. I kao liječnik vidao rane svojim ranjenim sudrugovima.
Luka je pouzdan kolega i poželjan suputnik, koji misli na sudruga kao na sama sebe. Ako nema te požrtvovnosti, onda uvijek ima trzavica i među suradnicima u radu, i među supružnicima u braku. Osim toga mora prihvatiti sunce i snijeg, zdravlje i bolest, trpjeti uspone i padove.
Pavlov “rob”. Na svome posljednjem putovanju, od Cezareje Primorske do Rima (Dj 27,1-44), kamo je brodolomio apostol Pavao koji se bio pozvao na carski sud (Dj 25,11), za svoga je pratitelja odabrao prokušana Luku. Zamisli, između mnoštva svojih židovskih sunarodnjaka, Pavao se opredijelio za jednoga bivšeg poganina: lak u kući i u razgovoru, lake ruke u liječništvu, lake noge na putu. Po rimskom zakonu čovjek koji je bio u Pavlovoj situaciji mogao je uzeti sa sobom dva osobna roba kao pomoćnike. Da bi mogao pratiti Pavla na njegovu putovanju u Rim, Luka se morao prijaviti stotniku Juliju kao Pavlov “rob”. I taj je njihov put prikazan u “Mi-izvješću”. Eto koliko je Luka volio i cijenio svoga kolegu Pavla da mu je čak i “robom” postao, obojica svjesna da u kršćanstvu nema ni roba ni gospodara, ni Taržanina ni Antiohijca, nego se svi moramo potpisivati da smo “sluge beskorisne”, ako smo sve učinili što se od nas tražilo, prenosi nam Luka evanđelist Isusovo načelo (Lk 17,10).
Pavlov suradnik i liječnik. Pavao piše Korinćanima da mu je Bog pripustio nekakav otrovan “trn u tijelu” (2 Kor 12,7). Ne znamo o kakvu se trnu radi. Pavao nije nikomu o tome pričao niti ranu otkrivao, osim Bogu. Pavao se pomirio, napose kada je primijetio da mu je Bog poslao konkretna liječnika, vrsna doktora medicine, sv. Luku. Pavao će najprije reći da je Luka jedan od njegovih “suradnika” (Flm 24), a potom će podignuti pohvalu na viši stupanj: “Pozdravlja vas Luka, ljubljeni liječnik” (Kol 4,14), javlja Pavao Kološanima koji su, očito, poznavali toga vrijednog misionara. Nije isključeno da je Luka liječio i Timoteja koji je pobolijevao od gastritisa, čira na želudcu, i slao mu preko Pavla potrebne recepte (1 Tim 5,23). Luka je poseban dar Pavlu: prijatelj, suputnik, liječnik, “rob”.
Jedini s Pavlom. Pavao se obraća učeniku Timoteju, moleći ga da dođe k njemu u Rim. Svi su se njegovi suradnici razišli po svijetu. Neki otišli u Galaciju i Dalmaciju u misije. “Luka je jedini sa mnom” (2 Tim 4,11). Luka se ne odvaja od Pavla, ne samo zato što mu je potreban kao osobni liječnik u njegovoj trnovitoj bolesti, nego i zato da mu bude od duhovne koristi.
Misionari. Kada je bilo govora među apostolskim muževima: ostati u školi u Rimu s Pavlom ili dati se na misije po Carstvu, Pavao je bio prvi za to da zdrave snage pođu u misije širom svijeta. On će kuburiti u Rimu kako bude mogao. Ima sa sobom pouzdana suradnika i liječnika, dr. Luku.
Luka – pisac dvaju biblijskih djela. Misionar je Luka napisao Evanđelje, koje u Crkvi čitamo pod njegovim imenom, i Djela apostolska. Luka je oba djela napisao, a nigdje se nije potpisao.
Evanđelje. Luka je u evanđeoske retke ugradio i svoje ljudsko i kršćansko srce i svoje stručno medicinsko znanje. U samom početku Evanđelja (1,1-4) Luka klasično tumači zašto se i on dao na pisanje Isusova života, lika i djela, pokraj “mnogih” koji “poduzeše sastaviti izvješće o događajima, koji se ispuniše među nama” (1,1). Jer sve to nije zadovoljilo Lukinu dušu i radoznalost. Ima još stvari i događaja koji su bitni, a nisu ni spomenuti. Stoga se on daje na posao da “sve, od početka, pomno” ispita, da posjeti “očevidce i sluge Riječi” – tu je na prvom mjestu Gospa – i da “sve po redu” napiše svomu “vrlom Teofilu”. Luka želi osobno proučiti i doživjeti Isusovo Evanđelje, susresti se s njegovim misterijem, osobno napisati kako je vidio i čuo evanđeosku poruku od Petra i Pavla, ne da ispravi Mateja i Marka, nego da ih nadopuni i pokaže da je u životu mnogo važnije osobno pristupiti i crpsti iz djela Evanđelja nego ga samo čitati. Kada on sam prouči, ispita, istraži, uvjeri se, tek se onda može reći da se on osobno susreo i razgovarao s Kristom.
Luka ima poseban osjećaj i pozornost prema ženama.
Ponajprije prema Isusovoj majci Mariji,
prema staroj Elizabeti, majci Ivana Krstitelja,
prema proročici Ani, ženi od oko 60 godina udovištva (2,36-38),
prema udovici iz Naina (7,11-17),
prema ženama u službi Isusovoj (8,1-3),
prema Marti i Mariji (10,38-42),
prema nekoj ženi iz mnoštva koja Gospu naziva “blaženom” (11,27-28),
prema bezimenoj grješnici (13,10),
prema ženi zgrbljenoj 18 godina i izliječenoj u sinagogi (13,10-17),
prema ženama jeruzalemskim (23,27-31) i galilejskim (23,49) na Križnome putu. I u Uskrsnuću (24,10-11).
Djela apostolska. Jednako je pouzdano da je Luka napisao Djela apostolska, koja se tako nazivaju iako opisuju uglavnom djela apostolskih prvaka Petra i Pavla.
Zaključak. Luka je vjeran suputnik, jer se ne odvaja od Pavla, misionara, pogotovo ne u njegovim najtežim časovima.
Luka je izvrstan pisac, jer je veleumno opisao život Isusov i rast apostolske Crkve u Duhu Svetome. Jedini novozavjetni pisac nežidovskoga podrijetla.
Luka je ponizan čovjek, jer se nigdje ne isprsava svojim imenom, ne razbacuje svojim znanjem, nego ugrađuje i srce i mozak i jezik u svoja djela koja veličaju Krista Gospodina i njegove apostolske prvake i druge misionare.
Luka je zauzet povjesničar, jer događaje smješta u povijesne okvire.
Luka je kristolog, mariolog, pneumatolog, jer nitko nije tako snimio riječi iz Isusova srca i iz Marijina srca, i prikazao djelo Duha Svetoga, kao što je to on učinio.
Luka je pošten liječnik, koji nije pomagao samo ljudskim tijelima, nego svojim pisanim djelima obogaćuje i posvećuje ljudske duše do Sudnjega dana.
Luka je ljubazan čovjek, kršćanin, misionar, evanđelist i svetac. Neka kod Boga zagovara naše misionare i misionarke po svijetu!
Izvor: Crkva na kamenu
