3. prosinca

Svetom Franji Ksaverskomu

Dragi sveti Franjo, veličanstveni mìsionaru!

Rođen si u mjestu Javier, Navarra, Španjolska, podrijetlom Bask, 7. travnja 1506., prije 511 godina. Želeći se usavršiti u crkvenim službama, dospio si 1525. godine u latinsku četvrt ili latinluk u Parizu, među 4000 studenata, na glasovito sveučilište Sorbonnu. A bijaše 50 zavoda u kojima su boravili i studirali studenti sa svih strana Europe. Ti se nastanio u kolegiju sv. Barbare. Već sljedeće 1526. godine priključio Ti se u sobu kao “cimer” Petar Faber (kanoniziran 2013.), a od 1529. i Ignacije Lojolski.[1] Negdje sam čitao da si u početku imao veliku odvratnost prema Ignaciju, a poslije si ga prozvao “ocem moje duše”. U Parizu si proveo jedanaest godina, i to četiri godine studija Aristotela: logika, fizika i etika, devet suhoparnih kategorija sa supstancijom, oštroumni silogizmi: lekcije, repeticije, diskusije, objekcije, distinkcije tuci iz dana u dan. Doktorirao si iz filozofije. Kao učitelj ili magister artium, predavao si daljnje četiri godine na kolegiju Dormans Beauvais, 1530.-34.

Zavjetovao si se 1534. zajedno s Ignacijem i ostalima. I odmah si potom obavio 40-dnevne duhovne vježbe pod vodstvom Ignacijevim. Iz njih si izišao drugi čovjek, koji se između “naslade zemaljske” i “nagrade nebeske” opredijelio za ovu drugu, nebesku.

U Parizu revolucija. Lete letci gradom i izvan grada. Jean Calvin jedan od stupova protestantizma i jedan od agitatora i revolucionara i heretika na letcima pisao: “Papa i sva njegova rulja kardinala, biskupa, svećenika, redovnika i drugih hipokrita misnika i njihovih sljedbenika lažni su proroci, odvratni prevaranti, otpadnici, vuci, lažni pastiri, idololatri, zavodnici, lašci, odurni psovači, dušoubojice, zatajitelji Krista Isusa i njegove muke i smrti, lažni svjedoci, izdajnici, banditi, kradljivci časti Božje i gadni kao đavli”.[2] Mladi isusovci letke čitaju i smišljaju…

Dvije godine poslije, u siječnju 1537. Ignacije Te čekao u Veneciji da pođete u Svetu zemlju. Skupina vas pošla najprije k papi Pavlu III. tražiti blagoslov za hodočašće u Palestinu i dopuštenje da budete zaređeni za svećenike. Papa vam rekao da se boji da ćete moći hodočastiti u Palestinu. I niste mogli, jer je izbio rat između sultanata i Venecije. Ti si zaređen za svećenika u Veneciji, a mladu Misu slavio u Vincenci. Zapala Te misija u Bologni, gdje Ti je nekada otac doktorirao.

Braća se isusovačka razmilila po Italiji, a portugalski kralj Ivan III. zaželio šest misionara za istočnu Indiju. Ignacije odgovara: “Gospodine ambasadore, ako vam od desetorice dadnem šestoricu, što preostaje za ostali svijet?”

Ignacije određuje svoga tajnika, Tebe, magistra aritmetike, geometrije, astronomije i glazbe. Bilo je to 14. ožujka 1540. Otišao si u Portugal da odploviš na Istok. Ti na obalu, a lađa Ti odzvižda ispred nosa. Tek dogodine, 7. travnja 1541. mogao si poći u Indije, u konvoju od pet lađa. Polaziš iz Lisabona kao Papin legat, apostolski nuncij za određene zemlje.[3] Sa sobom, osim Biblije, nosiš zbirku svetačkih primjera De Institutione – Instituciju[4] našijenca Marka Marulića kao glavni izvor kateheza. Već samo putovanje trajalo je 13 mjeseci. Dopirao si i do obala Brazila! To je kao da pođeš iz Sarajeva u Trebinje, pa zalutaš u Budim-Peštu. Pisao si Ignaciju iz Mozambika: “Trpio sam od morske bolesti dva mjeseca. Imali smo mučnih 40 dana zbog mirnoće mora koja nas je uhvatila u golfu Gvineje. Brinuli smo se za bolesnike koji su bili na našoj lađi. Slušao sam njihove ispovijedi. Nosio sam im poputninu. Pomagao sam im da umru vedrom smrću… Što se tiče putničkih nevolja, one su tako velike da ih ne bih poduzeo ni za što drugo na ovome svijetu, niti jednoga jedinoga dana”.[5] I sam si pao teško bolestan.

U Indiju, u Gou, glavni grad portugalskoga kraljevstva, dospio si 6. svibnja 1542. Nastanio se u bolnici. Ležao si pokraj bolesnika na podu, a popodne išao bi u tri zatvora, samo Ti je u zatvoru bilo gore nego li u bolnici.[6] Katehizirao si, posjećivao gubave, misio im. Bili su to “odlični i vrlo vjerni prijatelji”.[7] Tu si proveo pet mjeseci. Tvoj gubernator De Sousa poslao Te na dno Indije među Paravere, najsiromašniju kastu. U jezicima nisi bio fenomen. Jedva si naučio ponešto tamil, njihov jezik. Pa i ono molitava što si ih naučio napamet, nisi ih znao protumačiti na tamilu, niti su Te razumjeli. Ali su razumjeli Tvoj jezik ljubavi za siromašne, za bolesne, za gubave. Kada si došao, počeo si djecu krštavati, dječake poučavati, eto tolika je bila navala da nisi imao kada izmoliti brevijara, jesti i spavati. Među njima, tim Paraverama, proveo si dvije godine siromašne i teške. Znam neki će reći da su to bila serijska krštenja, nepripremljena. A možda su to najživlje kršćanske zajednice i dan danas, nakon 475 godina. Najviše si osjećao nedostatak učitelja, kateheta. Pisao si 15. siječnja 1544. ono famozno pismo koje čitamo u brevijaru za Tvoj blagdan 3. prosinca: “Premnogi ovdje samo zato ne postaju kršćani jer nema nikoga da ih privede kršćanstvu. Stoga me prečesto obuzme želja da protrčim europskim učilištima, osobito pariškim, pa da luđački iza glasa vičem i prisilim sve one koji imaju više učenosti nego ljubavi. Vikao bih: ‘Jao, kako su mnoge duše, vašom krivnjom, isključene iz neba te se strovaljuju u pakao’. O kada bi oni onako žarko kako se predaju znanosti prionuli uz ovaj posao, da bi mogli položiti Bogu račun za svoju učenost i povjerene talente! A kada bi mnogi od njih, potaknuti tom mišlju i pobuđeni razmatranjem božanskih zbilja, zapostavili svoje planove i ljudsku zaposlenost i posve se predali Božjoj volji i pozivu te iz sve duše zavapili: ‘Evo me, Gospodine. Što hoćeš da činim. Pošalji me kamo god hoćeš, pa i u Indiju’!”

U Indiji si u mjesec dana znao pokrstiti do deset tisuća osoba, cijelu kastu.[8] Spremio si jednoga svoga kolegu, urođenika svećenika, da udovolji molbi jednoga plemena sa sjevera. On je pokrstio 600 osoba pogana. Njihov im je poglavica naredio da se vrate u poganstvo. Oni nisu htjeli. Sve ih je dao poubijati. Bili su to prvi kršćanski mučenici.[9]

Pisao si Ignaciju, Generalu Družbe, u Rim da ima nade za 100 tisuća kršćana te godine, 1545.[10] Kada si čuo kakva je žetva u Molukama, današnjoj Indoneziji, dao si se na put, i 1. siječnja 1545. zaplovio iz Comorina u Indoneziju, također portugalsku koloniju. A tu svašta, a najviše harema malezijskih djevojaka i žena, koje su držali portugalski vojnici.

Ti si se naumio odatle prebaciti oko 3000 km na poluotok Amboinu, gdje si dospio u svibnju 1546. i ostao šest mjeseci u Malaki. Tu si u prosincu 1557. čuo prvi put za nekakav Japan. Ali morao si se vratiti u Indiju i rasporediti osmoricu isusovaca na posao. Najteže Ti je bilo tražiti od gubernatora da kazni svoje vojnike i časnike koji su činili zloporabe: zajedno s evangelizacijom prostitucija.

U Japan ćeš poći iz Indije 15. travnja 1549. Najprije u Indoneziju, odatle na jednoj kineskoj lađi koja se zvala Razbojnik / Gusar, Ladrao, do Japana, a suputnik Ti je bio jedan bivši razbojnik Japanac, kojega si Ti pokrstio. Poduzeo si put preko 4500 km, uzdajući se samo u Boga i u ta dva razbojnika, kineskoga desnoga gusara i japanskoga lijevoga lupeža. Poslije četiri mjeseca, 15. kolovoza stigao si u Kagošimu. Hvališ Japance kao najbolji narod koji si ikada vidio. Jedino nisi mogao podnijeti budističke monahe koji su se odali grijesima protiv naravi, homoseksualštini. Želio si pohoditi Mijoko, grad carev, ali nisi uspio. Tko će Te pustiti i u kupus kako si bio obučen, jadan i kukavan. Kada si vidio da tako ne ide, obukao si se u diplomatsko odijelo, s diplomatskim darovima. Tada si primljen. Tu Ti je japanski gubernator dopustio propovijedati Božji zakon, čak Ti je dao jedan samostan prazan. Obratio si jedno 500 pogana na kršćanstvo. Čuo si za Kinu.

Ali morao si se vratiti u Indiju iz koje nisi imao pisma već dvije godine. Prepao se što je s braćom. Došao u Gou.

Uželio si se dakle nepoznate Kine. U srpnju 1552. ukrcao se na lađu Santa Cruz – Sveti Križ. Dopro si do otoka Sancijana, pred vratima Kine. Izdržao si samo do početka prosinca, 3. dana, kada si sa svijećom u ruci i imenom Isusovim na usnama preminuo. Bez poputnine. Nije bilo nikoga tko bi izmolio molitve umirućih ili za pokojne. Nije bilo nikakva križa, samo nekoliko stijena stavljeno na sanduk, a u sanduku klak, da se tijelo što prije raspadne radi prijenosa u Gou. Ali Bog dao pa se tijelo nije raspalo, kao ono prorok Daniel u ognju u Suzi. Kada Ti je do dva i pol mjeseca tijelo bilo iskopano, bilo je čitavo. Dovezeno je u Gou i pokopano u isusovačkom kolegiju u Goi. Četrdeset godina poslije bilo je kao čitavo, kao živo. Godine 1614. otkinuta Ti je ruka, kojom si krstio oko 30 tisuća pogana. Ruka se nalazi na Tvome oltaru u isusovačkoj crkvi “Al Gesù” u Rimu. Bilo Ti je tijelo čitavo i 1952., nakon toga nije se više otvaralo.

Ti si pravi i čudesni misionar: trpio glad i žeđ, ekvatorijalnu vrućinu i oštrinu zime, torturu insekata i opasnosti zmija i divljih zvijeri. Uvijek zauzet u katekizmu, u propovijedanju, poučavanju, molitvama, u diskusijama s brahmanima u Indiji, s boncima u Japanu.

Kada si završio one prve duhovne vježbe, 1534., sebi si postavio tri cilja:

Prvo, sve na veću slavu Božju. Kako proslaviti Boga? Ne moću i novcem, nego poniznošću, služenjem bolesnicima, robovima, zatvorenicima, otpadu društva. Molitvom i patnjom. Tvoj je cilj bio spasiti duše.

Drugo, raditi i trpjeti za Krista i za njegovo Kraljevstvo. Može se nekomu učiniti da si površan, da si samo odškrinuo vrata i pošao dalje: Indija, Indonezija, Japan, Kina. Ne, Ti si puno više svojom trpnjom i molitvom osvajao, nego svojom riječju. Uostalom nigdje nisi dobro naučio tih jezika, indijskih, japanskih, kineskih. Kako si trpio, tako si i umro: u samoći i siromaštvu.

Treće, pomoći ljudima da prime poruku Isusovu koja jedina donosi spasenje.[11]

Proglašen si blaženim 1619., a svetim 1622. Istoga su dana proglašeni svetcima: Ignacije Loyola, Ti, Filip Neri i sv. Terezija Avilska.

Sveti i veliki misionaru Franjo, pomozi kod Boga – Božića našim misionarima i misionarkama: s. Bernardini u Rusiji, s. Klementini u Ekvadoru, don Velimiru i don Bernardu u Tanzaniji, s. Ruži na Salomonskim Otocima, s. Bogdani u Ugandi, s. Vendelini u Brazilu, s. Adriani u Kongu, o Karlu u Boliviji, s. Maristeli u Beninu i svim ostalim hrvatskim misionarima i misionarkama i svim misionarima Katoličke Crkve! Sretan Ti nebeski rođendan!
—————————-
Preuzeto i prilagođeno iz članka: “Obljetnice isusovačkih velikana Loyole, Ksavera i Fabera”, u: Obnovljeni život, 2/2006., str. 187-199.

 

[1] G. Schurhammer, S. Francesco Saverio S. J., l’Apostolo dell’Oriente, Venezia, 1923., str. 15.

[2] Isto, str. 22-23.

[3] Isto, str. 34.

[4] M. Marulić, De institutione bene vivendi per exempla Sanctorum, Venecija, 1506., hrvatski prijevod B. Glavičić, Split, 1986.

[5] G. De Rosa, Gesuiti, Roma, 2006., str. 98-99.

[6] Isto, str. 100.

[7] Isto.

[8] G. Schurhammer, nav. dj., str. 50.

[9] De Rosa, nav. dj., str. 50.

[10] G. Schurhammer, nav. dj., str. 53.

[11] “Francesco Saverio, santo”, u: Bibliotheca Sanctorum, svezak V., str. 1226-1238.

Izvor: Crkva na kamenu