Dragi sv. Ivane Zlatousti!
Toliko je događaja u kratkom Ti životu, a sve napeto i čudno.
Prvo, rođen si u Antiohiji oko 350. godine kao sin rimskoga generala Sekunda i Grkinje Antuze, koja je u 20. godini ostala udovica, a Tebi ne bijahu ni dvije godine. Najviše odgoja duguješ njoj, majci svojoj. Kršten si u odraslijoj dobi života. Završivši klasični studij, upustio si se “u trku po trgu i oduševljavao kazalištem”. Potom si se priključio monasima kod Antiohije.
Drugo, poslije 6 godina monaštva zbog zdravlja, koje si narušio nespavanjem i podnoseći hladnoću, moraš napustiti samoću i liječiti se. Umjesto u kakav sanatorij, Ti vatrenom dušom hodaš po Antiohiji. U 36. godini, tj. 386. zaređen si za svećenika. Kroz 12 godina propovijedaš visokih krila u Antiohiji, gradu od 100.000 kršćana, postavši glasovitim govornikom. Slušateljstvo Te često prekidalo bučnim pljeskom i vriskom.
Treće, glas o Tvom govorništvu dopire do carskoga carigradskog dvora. Za svećenika Te zaredio Flavijan 386. godine. Voljom cara Arkadija zaređuje Te za biskupa aleksandrijski patrijarh Teofil, 26. veljače 398., iako si se tomu izboru odupirao. Nije tomu bio sklon ni Teofil, ali nije bilo druge. Carska jača. I odmah si imenovan patrijarhom u Carigradu, prvom sjedištu, poslije Rima, na Istoku. Čim si se zabiskupio, daješ se na obnovu Crkve, u vrhu i u svakom dijelu crkvenoga tijela. Svatko na svoje mjesto: i monasi, i biskupi, i svećenici, i časne, i časnici, i car. Ali Tvoja se revnost ubrzo nasukala na otpor carskoga komfora. Narod Te voli, a kler obezvrjeđuje. Žestoko ljuta na Te carica Eudoksija i njezin prvi ministar Eutropije. A s druge strane, one aleksandrijske, patrijarh Teofil – ime mu znači bogoljub – žedan za carigradskom stolicom, pa Ti stao stavljati klipove u točkove. Kako si primio k sebi monahe koje je on, Teofil, optužen zbog origenizma, protjerao, to mu bijaše prilika da Tebe optuži zbog origenizma, tj. nauka da će se na svršetku svršetaka svi listom spasiti, i vragovi. Tako dođe do glasovite “sinode kod hrasta” kod Kalcedona, 403. gdje si bio optužen sa 46 optužaba, oboren s patrijarške stolice. Tražiš da Te sudi ekumenski koncil, a ne neprijatelji. Narod Te brani, ali car šalje svoje trupe. Kada je počela teći krv ulicama Carigrada, Ti se treći dan predaješ i vode Te u progonstvo. Ali se ubrzo pomiruješ s Eudoksijom i ponovo vraćaš u Grad. Međutim, kada si iste godine u jednome svom govoru bocnuo caricu uspoređujući je s Herodovom Herodijadom, tomu jadu više nije bilo kraja. Carica Ti ne dolazi na Božićnu liturgiju. Zamrznuti odnosi. Ti se obraćaš na Rim, papi Inocenciju I. Papina pisma caru i puku, i njegovi poslanici, koje Car nije htio primiti, ništa ne koriste. Bilo je sve prekasno. Iz Carigrada prognan si u Kukuz, “osamljeni armenski gradić”, u koji dospijevaš nakon 60 dana mrcvarenja, “umoran i bolestan”. Ne preostaje Ti drugo doli pismima tješiti svoje pristaše. Osobito su Ti glasovita pisma vjernoj „đakonici“ ili poslužiteljici Olimpiji. Ali i na Tvoje sljedbenike navalili progoni. Budući da je jednom k Tebi u Kukuz dohrlilo pravo hodočašće iskrenih prijatelja, i jer si uspostavio vezu s Papom, koji je spremao ekumenski koncil da Te rehabilitira, progonitelji Te odatle progone 1.400 km dalje, na Crno more, u podnožje Kavkaza. Haj sad! Nakon 4 godine izgnanstva konačno ispuštaš plemeniti duh izgovorivši omiljele riječi: “Slava Bogu na svemu. Amen”, nagrcavši se patnje do grla. Bilo je to kod Komane, 14. rujna 407.
Četvrto, nakon Tvoje smrti sve se počinje vraćati i obraćati. Na zahtjev Rima – uvjet bijaše obnova zajedništva s Istokom – ne prođe ni 10 godina od Tvoje smrti, a već ulaziš u Misni kanon gdje Te kao mučenika spominju i Tvoji ljuti protivnici u životu, među kojima i sv. Ćiril Aleksandrijski, Teofilov nećak, i sv. Epifanije. Car Teodozije, Eudoksijin sin, već 438. godine vraća Ti kosti u Carigrad. Danas se ne zna gdje su. Mnogi se gradovi diče da Ti posjeduju glavu, jezik ili koju drugu relikviju: Moskva, Kijev, Messina, Mainz, Venecija, Atos, Dubrovnik.
Zbog svoje zlatne govorljivosti ili rječitosti prozvan si od 6. stoljeća zlatoustim, Chrisostomos.
Spisi. Jedan si od najplodnijih pisaca svetootačkoga doba. Najpoznatije Ti je djelo, postalo već klasično, O svećeništvu. Značajan Ti je spis O Božjoj Providnosti. Zatim o 58 izabranih psalama. Bezbroj djela o svemu, najviše biblijskih komentara. Osobito o sv. Pavlu. Neki kažu da ni sam sv. Pavao ne bi mogao bolje protumačiti sama sebe od svoga poklonika i štovatelja Krizostoma. A oko 1.000 patvorenih, krivih spisa. Crkva Te proglasila svojim naučiteljem, odnosno papa Pio V. sveti, godine 1568.
Na hrvatski Ti je preveo i bilješkama popratio Krsne pouke – Catecheses baptismales franjevac Marijan Mandac, Makarska, 2002.
A splitski Verbum u prijevodu i s bilješkama prof. Ante Franića objavljena su Ti ova djela:
Taština i odgoj djece, 2014.
Čistoća i ljubav, 2015.
Brak, 2017.
Govori i homilije o nadi u uskrsnuće, 2018.
Govori i homilije o strpljivosti, uskrsnuću i pashalnomu otajstvu Kristovu, 2018.
Zagovor. Što su Te više progonili, to si se više borio i molio za pravdu, istinu i mir. I govorom i spisom. Nisi se bojao ni vojske ni cara, ni Sinode kod hrasta. Nisi žalio nikakve žrtve, a postao si žrtvom koja je pobijedila svoje protivnike. Gotovo si bio veći u smrti nego za života.
Zagovaraj i našu mjesnu Crkvu koja čvrsto stoji s Apostolskom Stolicom da Pravda pobijedi nepravdu, Istina laži, a Mir nemire i nerede.
Izvor: Crkva na kamenu
