Vas trojica iz Kapadocije, današnje turske Anatolije: Ti, Tvoj rođeni brat Grgur (biskup u Nissi, Niški) i Grgur Nazijanski, negdje ste između Aleksandrinaca i Antiohijaca. Da ih pomirujete u nauku i bratskoj prepirci. I inače vi, sveti i učevni Kapadočani, kapa dolje!
Malo je svetaca, pa i naučitelja Crkve, koji nose naslov Veliki. Uvijek sam išao gledati razloge zašto je nekima povijest dala naziv veliki. Gledajući Tvoj slučaj, vidim da su Te za života stali nazivati velikim. Po djelima Tvojim i po karakteru Tvome.
Rođen si 329. godine od oca također Bazilija i majke Emelije. I baba Ti i sestra, obje Makrine, štuju se kao svetice, a dva Ti brata, spomenuti Grgo, i Pero, biskup u Šebasti, također sveti. Svetih li vremena kada su po tri brata bila biskupa, i sva tri sveca! Baba je imala najviše utjecaja na Tebe. Otac Ti bio učitelj govorništva i poslao Te na škole u Cezareju, glavni grad Kapadocije, zatim u grčku i akademsku Atenu. Tu si se upoznao i sprijateljio s Grgurom Nazijanskim, nešto starijim od Tebe. Nije vam bilo u životu puta koji ne bi vodio ili u crkvu ili u školu.
Oko 356. vratio si se u domovinu Kapadociju kao učitelj retorike. Iako se pred Tobom otvarala vedra perspektiva, Ti si se odrekao i karijere i svijeta.
Godine 357. krstio si se, na nagovor sestre, i pohađao monahe po Siriji, Palestini, Egiptu i Mezopotamiji, što Ti je valjalo za pisanje monaških Pravila.
Zaređen si za svećenika 364. godine. Svomu si biskupu, nakon početnih nesporazuma, bio “dobar savjetnik, srodan pomoćnik, biblijski stručnjak, tumač njegovih dužnosti, štap starosti, stup vjere, najpouzdanije kućno čeljade”, tako o Tebi prijatelj Grgur. U 41. svojoj pozvan si za biskupa Cezareje i metroplita provincije Kapadocije. Tvojim zalaganjem otvorena je velika bolnica blizu Cezareje. Jedan si od najstarijih ravnatelja organizirana kršćanskog Caritasa.
Najviše si se istaknuo u pobijanju kriva nauka arijanizma, koji nije priznavao Kristovo božanstvo. Imao si nasuprot dva-tri biskupa krivovjerca: Eunomija, Apolinara, zaboravio sam onomu trećem ime. Ali si ustrajao u pravovjerju kao jablanički granit. Štoviše pozvao si latinsku Crkvu, papu Damaza, kao pojačanje za prevladavanje krize da se “ujedine disidenti i obnovi prijateljstvo među Crkvama Božjim”. Nije Tvoja krivnja ako Ti je genijalni plan propao. U svojoj 50. godini, tj. 379., smrću si u crno zavio cijelu Kapadociju. Na sprovodu je sudjelovao cio grad, eto tako da je nekoliko osoba bilo doslovno pregaženo namrtvo. Umalo i Tebe nisu mrtva pregazili, jedva su Ti lijes iščupali iz ruku naroda i pokopali ga u biskupski grob.[1]
Jedan si od najvećih crkvenih otaca: tumač neba i stup istine. Tvoj nauk o Presvetom Trojstvu, napose o Duhu Svetom, proslavljen je u Crkvi. Po jasnoći i praktičnosti nazvan si “Rimljaninom među Grcima”. A spisi su Ti pisani savršenim grčkim jezikom. Pisao si: o postanku svijeta, o zahvalnosti, o poniznosti, o zavisti. Nazvan si ocem istočnjačkoga monaštva, bazilijanaca i bazilijanki. Sv. Benedikt izričito se poziva na “pravilo našega svetog oca Bazilija”. Više Ti je stalo da očuvaš staro nego da istražuješ novo. Pisma su Ti prvoklasni izvori povijesti Tvoga vremena i očituju Ti plemenitu dušu. Papa Pio V. proglasio te i na formalan način učiteljem Crkve, 1568. godine.
Djela. Napisao si o Duhu Svetome, Opširna pravila.[2]
Sveti Bazilije Veliki, Tebe jednako štuje i Istok i Zapad, i pravoslavci i katolici. Poveži i jedne i druge u jednu Crkvu u koju si Ti vjerovao i za koju si se borio. Pomozi svim bazilijancima i bazilijankama, ima ih i u hrvatskom narodu i u Redu i po obredu, i u duhovnim zvanjima.
——————————
Objavljeno u Crkvi na kamenu, 1/1999., str. 9.
[1] I. Pavković (preveo), Život Svetog Bazilija Velikoga, Zagreb, 1989.
[2] Bazilije Veliki, Duh Sveti (preveo: M. Mandac), Makarska, 1978.; “Opširna pravila”, u: Redovnička pravila, Zagreb, 1985., str. 83-179.
Izvor: Crkva na kamenu
