Sveti nadbiskupe Ćirile!
Životopis. Ne mogu zbilja reći da sam Te osobito poznavao i proučavao kroz bogoslovijske dane. Jedva mi je u pameti tek neko sjećanje iz patrologije – nauka o vama svetim ocima – da si rođen u 4. stoljeću, da si bio profesor na Katehetskom i nasljednik sv. Jakova na jeruzalemskoj stolici, i da si bio nemilosrdno progonjen i mučen, ali ne opet do krvi. I nisi mučenik. Vidim u knjigama da si rođen oko 315. godine. Imenovan si biskupom u Jeruzalemu u svojoj 33. godini života, 348. godine. Danas biskup ne može bez četrdesete, a običnije je s pedesetom. A sve kažemo kako napredujemo. Proveo si nekoliko godina kao nadbiskup i već su Te Tvoji i Božji neprijatelji stali osuđivati i progoniti, najprije 357., zatim 360. godine, onaj metropolit Akacije iz Cezareje, zatrovani arijevac koji je naučavao da je Isus samo čovjek, da nije Bogočovjek. On Te i skinuo s biskupskoga prijestolja. A iz Jeruzalema Te, treći put, protjerao car Valens 367. Udružili se heretici i političari, a Ti ne popuštaš ni jednima ni drugima. U progonstvu si tom zgodom ostao 11 godina, do 378., vjerujući da će svačije djelo izići na vidjelo. Po treći si se put vratio u Jeruzalem, gdje si preminuo 387. godine, nauživši se jarma i križa Kristova.
Na Prvom carigradskom ekumenskom koncilu, 381. godine, saborski su oci posvjedočili za Tvoj kanonski biskupski izbor. Eto i taj je bio u pitanju u očima neprijatelja, koji Ti nisu mogli ništa dobra priznati, jer nisi priznavao njihove krivulje i krivovjerja.
Umjesto da mirno slaviš Boga, da poučavaš ljude katehetske lekcije u kojima si bio izvrstan predavač, i da ravnaš povjerenim vjernicima, Tebe više puta odvedoše izvan Jeruzalema. U progonstvu si u tri maha proveo najmanje 15 godina. Dobro si razumio onu Isusovu da učenik nije iznad učitelja. I onu drugu: Ako su mene progonili, i vas će progoniti. Ti si to jasno shvatio i na vlastitoj koži doslovno doživio, i to u Jeruzalemu, gdje su i Gospodina slave razapeli. Kakav mi je to biskup ili nadbiskup kojega protucrkveni elementi ne progone i protiv kojega se barem ne skupljaju potpisi!? Kako bi ga inače Isus prepoznao kao svoga učenika na božanskome Sudu!?
Djela. Nisi puno napisao, blaženi Ćirile, barem do nas nije previše toga doprlo. Sve je stalo u jedan svezak, onaj pod brojem 33 zbirke Patrologia Graeca. Ali i po ono malo, poznat si naveliko. Glasovito Ti je djelo Kateheze, njih 24, koje si najprije održao uživo u Jeruzalemu, a onda dao objaviti. Njima braniš pravi nauk, zrelo i originalno, i žestoko pobijaš onaj krivi, heretični, Arijev i Akacijev. Govoriš o uvođenju u vjeru, o krštenju, o Uskrsu. Očuvana Ti je poneka homilija, propovijed, i jedno pismo caru Konstanciju, gdje opisuješ svoje viđenje križa Gospodinova. Toliko si se nauživao križa da Ti se križ stao ukazivati. To Ti je bilo najbliže. Za Tebe je bio “križ slava nad slavama”. Na hrvatskom je pisano prije 100 godina.[1]
Umro si u 72. godini svoje dobi, tj. 387., i to na glasu svetosti. Jer si s draga srca oprostio svojim progoniteljima. I tu si ih svom glavom nadvisio! Blagdan Ti slavimo 18. ožujka, usred korizme i pokore. Majka Te Crkva proglasila “crkvenim naučiteljem”, tisuću i pol godina poslije, tj. 28. srpnja 1882. godine. Njoj nije nikada kasno odati vrhunsko priznanje vlastitim sinovima. A Ti se stalno pokazuješ kao jedna od onih sjajnih “zvijezda koje ne zalaze”.[2]
Značenje. Na Drugom vatikanskom koncilu oci Te spominju više puta, podsjećajući na Tvoje kateheze: I kada govore da se za vjeru traže svjedoci i riječju i djelom i za širenje i za obranu.[3] I kada je riječ o Evi po kojoj je došla smrt i o Gospi po kojoj je došao Život.[4] I kada navodi Tvoju misao kako se Novi Zavjet u Starome skriva, a Stari u Novom otkriva.[5] I u Dekretu o misijskoj djelatnosti spomenut si kao onaj koji govori o Kristu kao posljednjem Adamu.[6] I sve tako. Papa Ivan Pavao II. 1987. izdao apostolsko pismo Majci svih Crkava, upućeno jeruzalemskom latinskom patrijarhu, u povodu 1600. obljetnice Tvoje smrti.
Zagovor. Nikada dosta kateheza. I katekumenima, i početnicima, i krizmanicima, i uopće kroza život. Pa Te molimo, veliki naučitelju Crkve, zagovaraj naše vjeroučitelje i naše vjeroučenike. Pomozi našim biskupima da ustraju u odlučnosti ispravna naučavanja, u vodstvu povjerenih im mjesnih Crkava, i u liturgijskom slavljenju Boga.
Zagovaraj po svojoj junački podnesenoj patnji sve koji trpe nepravednu osudu i još nepravedniji progon. Sjeti se ovoga našega trpećeg Mostara, koji se zbog svojih jada vazda nađe u svakome međunarodnom ugovoru. Jesu li se oni iz UN-a ili iz EU-a sastali u Ženevi, u Beču, u Washingtonu, u Daytonu ili u Parizu i jesu li uzeli pero da potpisuju nekakav politički ugovor, sporazum, aneks, eto ti Mostara pri samom vrhu. Nijednomu gradu ne sliči toliko koliko Tvomu Jeruzalemu. Ne samo po svojoj podijeljenosti. Pomozi oba! I jednomu i drugomu izmoli mir Božji.
———————-
Objavljeno u Crkvi na kamenu, 3/1996., str. 1.
[1] J. Marić, “Novi pogled u monoteletizam i monoenergizam. Kristologija Ćirila, patrijarhe aleksandrijskog”, u: Bogoslovska smotra, 1/1919., str. 1-30.
[2] Y. Ivonides, Zvijezde koje ne zalaze, Zagreb, 1976., str. 145-154.
[3] Uredba o Crkvi, Lumen Gentium, 11.
[4] Lumen Gentium, 56.
[5] Uredba o Božanskoj objavi, Dei Verbum, 16.
[6] Dekret Ad gentes, 3.
Izvor: Crkva na kamenu
