Laudetur Jesus Christus!
Euzebije Sofronije Jeronime, Dalmatinče, sveče i naučitelju Crkve, rođeni 347. godine u Stridonu, “na granici Dalmacije i Panonije”, tako da nitko živ ne zna gdje je to: Grahovo u Bosni,[1] Sv. Petar na Krasu,[2] Žejane i Muna,[3] itd.[4] bio si od Boga obdaren obilnim talentima uma i odgajan u kršćanskom ozračju, a nisi bio kršten do svoje 20. godine.
Od poganina do kršćanina. Imućni Te otac poslao tako darovita i perspektivna na studije u Rim da stekneš vrhunsku izobrazbu ljudskoga duha. Rim Ti je bio i silna šansa za dobro i opasna zamka na zlo. Koliko si se uspinjao stupnjevima znanja, grčke filozofije, rimske književnosti, gramatike i retorike, toliko si klizio na području ćudoređa i krjeposna života. Sam s bolju priznaješ kako si skliznuo stazom nemorala. Ali Božja milost čekaše svoj čas, kairos. U jednome trenutku Bog Ti reče: Jeronime, dosta toga! Dovle, i ne dalje! Teško si se razbolio. Uhvatio Te samrtni strah. Počeo si misliti na dušu, na vječni život. Zatražio sakrament krštenja. S krsnom milošću u duši stalo se vraćati i tjelesno zdravlje. Bijaše to presudna prekretnica na životnoj Ti pruzi. U trenutku krštenja obećao si da ćeš živjeti kao dobar kršćanin. I pošao si najsmjelijom stazom pokorništva, isposništva i proučavanja Božje Riječi.
Od putnika do pustinjaka. Proputovao si mnogo svijeta: Italiju, Galiju, Germaniju, Akvileju, Dalmaciju, Traciju, Kapadociju, Siriju, Palestinu. Slušao si u Carigradu predavanja sv. Grgura Nazijanskoga. Pribivao I. carigradskom saboru 381. godine. U Antiohiji dao si se zarediti za svećenika. Zatim tajnik pape Damaza. Dopisivao se sa sv. Augustinom. Polemizirao s mnogim uglednicima svoga doba. Skrasio si se u jednoj betlehemskoj spilji, gdje si pokorničke dane provodio i Bibliju prevodio s izvornih jezika na latinski, prijevod nam poznat pod nazivom Vulgata, tj. pučko izdanje. Sastavio si knjigu Slavnih muževa ili De viris illustribus i prikazao više od 130 kršćanskih velikana, počevši od apostola Petra. Napisao si 125 pisama, bolje reći poslanica,[5] tj. pravih rasprava o krjepostima, pokori, djevičanstvu, redovništvu. Ali su Te pratile ozbiljne kušnje i napasti, osobito one intelektualne naravi. U jednom pismu (Eustohiji) opisuješ svoj glasoviti san: Našao si se na sudu pred Kristom koji Te pita:
– Tko si ti?
– Ego sum christianus – Ja sam kršćanin, Ti smjerno latinski.
– Nisi christianus, nego ciceronianus! odsiječe Ti Isus također na latinskom. Srce Ti je bilo više u svjetovnoj književnoj nasladi nego u Božjoj Riječi meda samotoka. A gdje ti je srce, ondje ti je i blago, reče nam Gospodin. I ponovo bi se dao svom silinom na obuzdavanje naravi dajući prednost kršćanskoj krjeposti.
Prije više od ravno 1580 ljeta opraštao si se od ovoga svijeta u betlehemskoj pećini postom iscrpljen i tjelesno dokončao, kao pustinjak-redovnik i svećenik Katoličke Crkve, Doctor maximus, najveći učitelj na području Svetoga Pisma. Ugasio Ti se vid dotrajalih očiju kojima si proučavao i prevodio Sveto Pismo. Gasila se i samrtna svijeća uz koju si neumorno i marljivo učio. U Tvojoj samostanskoj ćeliji osta biblioteka biblijske bibliografije, glavno Tvoje blago, i pokoji šiljac kojim si se znao udarati u prsa u duboku kajanju zbog prijestupa mladosti i zbog opore i vatrene svoje naravi. Ugasio Ti se bogati i svijetli život. Bilo je to 30. rujna 419. godine. Otišao si međutim s rukama punim dobrih djela i na glasu svetosti sa svoje molitve, krjeposna života, ustrajna posta i drugih vrsta trapljenja. Milost je Božja na Tebi pokazala kako je kadra učiniti divno čudo i u tvrdoj ljudskoj naravi ako joj se prepusti.
Od Ilira do Hrvata. Hrvati su se stali doseljavati u današnju domovinu, u nekadašnji Tvoj zavičaj, 220 godina poslije Tvoje smrti. Primivši krštenje od misionara poslanih od Rimske Stolice i, ušavši u kulturalni krug europskih naroda, stali su osobitim štovanjem častiti Tebe kao svoga zemljaka. To se pokazalo na crkvenom i kulturalnom području. Mnoge ustanove našinci su stavili pod Tvoju zaštitu: hrvatska ustanova u Rimu nosi Tvoje ime 550 godina, pa Metropolija, Teologija i Centralno bogoslovno sjemenište u Splitu. Tri Hrvatske franjevačke provincije imaju Te za zaštitnika: konventualci i trećoreci (Zagreb) i franjevci (Zadar). Gotovo svaka naša biskupija ima jednu ili više župa pod naslovom Tvojim. Književno društvo u Zagrebu, toliko zaslužno za kulturu hrvatskoga naroda, nosi Tvoje ime od 1868. Splitski književni krug izdao je, u režiji J. Bratulića, Tvojih 26 poslanica (hrvatsko-latinsko izdanje), Izabrane poslanice, Split, 1990., objavljenih još početkom stoljeća, koje je bio preveo I. Marković, Izabrane poslanice sv. Jeronima, I.-II., Zagreb, 1908.
Hrvatski franjevac dr. Mandac najprije je obradio Tvoju osobu i djelo pod naslovom Sveti Jeronim Dalmatinac, Makarska, 1995. Crkva na Kamenu objelodanila tezu našega svećenika dr. Srećka Bošnjaka o Tebi kao učitelju kršćanskoga morala.[6] Nitko Te ne štuje tako kao hrvatski narod. Mi i danas mislimo da si Ti bio pravi Hrvat katolik.
Iako si u Crkvi od pamtivijeka slavljen kao crkveni učitelj, papa Bonifacije VIII. i formalno Te proglasio učiteljem, 20. rujna 1295. godine.
– Sveti Jeronime (više volim tako nego Jerolime, jer se ne čuva izvorni grčki smisao: Hieron-onoma/sveto ime), mi Te Hrvati štujemo, poštujemo, častimo, čitamo, cijenimo, pomalo nasljedujemo, volimo i molimo: isprosi nam od Isusa da poput Tebe ljubimo i poznajemo Sveto Pismo, jer Ti reče: “Tko ne pozna Pisma, ne pozna ni Krista”. Pozdravi, molim Te, Azelu, Eustohiju, Letu, Marcelu, Marcelinu koje Ti pomogoše do svetosti. Završit ću poniznim pozdravom, kao Ti Augustinu:
Frater communis suppliciter te salutat
_______________
Objavljeno u Crkvi na kamenu, 9-10/1995., str. 1.
[1] F. Bulić, Stridon (Grahovo polje u Bosni) rodno mjesto svetoga Jeronima, u: Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split 1920. (Vidi također Izabrani spisi, Split, 1984).
[2] R. Rogošić, Rodno mjesto Sv. Jeronima, u: Nova Revija, 1928., str. 522-567.
[3] Usp. M. Suić, Hijeronim Stridonjanin – građanin Tarsatike, Zagreb, Rad JAZU, 426.m, str. 213.178.
[4] J. Bratulić, u: Sv. Jeronim, Izabrane poslanice (preveo: I. Marković), 2. izdanje, Split, 1990.
[5] I. Marković (preveo), Izabrane Poslanice Sv. Jeronima, 2 sveska, Zagreb, 1908.
[6] S. Bošnjak, Sv. Jeronim kao učitelj kršćanskog morala, Mostar, 1995.
Izvor: Crkva na kamenu
