Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe (roditelji) Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: “Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje narodâ, slavu puka svoga izraelskoga.” Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!” (Lk 2,22-40)
Događaj iz današnjega Evanđelja dogodio se 40 dana nakon Isusova rođenja. A prema Mojsijevu zakonu tada se trebao ispuniti dvostruki obred: majčino čišćenje i djetetovo prikazanje Bogu u hramu. U životu svakoga Židova kao centralni događaj biblijske objave i spasenja, svakako je bilo prisjećanje na njihovo oslobođenje iz egipatskoga sužanjstva. Upravo u noći uoči njihova čudesnog izbavljenja iz teškoga ropstva, Bog je kaznio Egipat pomorom egipatskih prvorođenaca, a židovski su prvorođenci bili spašeni od smrti. Taj znak i Božja zaštita imala je odmah za Židove posebno značenje – svi prvorođenci pripadaju Bogu jer on ih je spasio i život im je očuvao. Stoga i Marija i Josip svim svojim srcem u znak zahvalnosti Bogu i s velikom radošću prikazuju Bogu Isusa. Bezgrješnoj Djevici Mariji nije bilo potrebno čišćenje koje je propisivao zakon ali željela je ispuniti Zakon. I sam Isus je u svojim raspravama s farizejima i pismoznancima na napade da on ne poštuje Mojsijev zakon isticao da on nije došao dokinuti zakon nego ispuniti.
Evanđeosko izvješće sv. Luke donosi nam još jedan podatak o svetoj nazaretskoj obitelji a to je da su bili siromašni. To saznajemo iz prinesene žrtve – dvije grlice ili dva golubića. Mojsijev zakon propisivao je za rodilje da trebaju žrtvovati janje, a siromašni dvije grlice ili dva golubića. Ljudski život nema cijene u Božjim očima jer je on od začeća do prirodne smrti najveći Božji dar, stoga i Marijina žrtva golubica jest simbolika zahvalnosti Bogu za dar života – zahvalnosti onomu na čiju je sliku i priliku stvoren. I u našemu životu sve što činimo i radimo pripada Bogu jer on nam je darovao sve što imamo. Stoga svaka naša molitva, pa i ona zahvalna za od Boga primljena dobročinstva, samo je simbolična poput golubica iz današnjega Evanđelja. Mi Bogu nikada ne možemo nikakvim molitvama i žrtvama vratiti zauzvrat onoliko koliko nam je on dao i daruje kroza život.
U Evanđelju upoznajemo i starca Šimuna koji je bio pravedan i bogobojazan. Kada Sveto Pismo nekoga opisuje ovim dvjema karakteristikama i osobinama, onda za toga čovjeka želi reći da je pun krjeposti i da je prijatelj Božji. Upravo zbog ovoga posebnog odnosa s Bogom, Šimun je dobio najbolji mogući dar, mogao je u svome naručju držati Spasitelja svijeta, o čemu su mnogi mogli samo sanjati. Onoga koga su navijestili svi proroci, vidjele su oči njegove. Zbog toga pun Duha Svetoga, Šimun naziva Isusa “Svijetlost na prosvijetljenje naroda”. Susret s Isusom bio je trenutak milosti za Šimuna jer je dočekao utjehu koju je Gospodin obećao vjernom Izraelu, a on je sigurno predstavnik toga vjernog naroda jer je u svemu ostao vjeran Bogu. Svaku našu vjernost i ustrajnost na pravom i Božjem putu, Bog nagrađuje. Na početku svoje molitve Šimun zahvaljuje Bogu što je pred kraj svoga života doživio takav nezaslužen dar – takvu milost: “Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru. Ta vidješe oči moje spasenje tvoje…” Šimun je do kraja svoga života vjerovao u ispunjenje Božjih obećanja, te da Bog nikada ne kasni ispuniti ono što je obećao i da je vjeran u svojim naumima, i na kraju je on ponizni starac zaista u malenom djetetu prepoznao Otkupitelja i Spasitelja, onoga koji će spasiti ne samo narod izraelski, nego i cijeli svijet. Nakon izrečene zahvale Bogu što mu je dao milost da vidi “Pomazanika Božjega”, Šimun izriče proročanstvo o Isusovoj budućnosti i bolima njegove majke Marije. Isus će biti znak osporavan. Mnogi će ga odbaciti jer njegov nauk i djela će za mnoge biti “Tvrda besjeda koja se ne može slušati a još manje prihvatiti”. On ne će odgovarati njihovim željama i namislima, jer ne će željeti promijeniti već uhodane običaje i načine ponašanja, koji su često bili daleko od Božjega zakona i njegove volje. I na kraju zbog svega toga, mač sedam boli duboko će se urezati u srce Blažene Djevice Marije. Ona je uvijek bila ona koja je u dubokoj i postojanoj vjeri pristajala uz svoga Sina svakoga trenutka njegova života, čak i onda kada nije najbolje shvaćala neke njegove postupke, riječi i djela. U ovom vremenu pozvani smo poput starca Šimuna biti primatelji Sina Božjega u svojim srcima, prepoznavati njega kao Svjetlo svijeta koje je svojim rođenjem prosvijetlio svakoga čovjeka i cijeli svijet. Oni koji vjeruju u Isus Krista – Svjetlo svijeta i sami trebaju biti donositelji toga Svjetla drugima. Pozvani smo biti putokaz drugima da dođu do toga Svjetla. A kako? Svatko u skladu sa svojim mogućnostima, poput starca Šimuna, pozvan je pokazivati na Isusa, na njegov nauk i na njegov put. Svjedočiti svojim životom da smo sinovi Svjetla a ne tame, i na kraju životom i djelima, drugima svijetliti Kristovim Svjetlom, pozivati one koji su daleko od Boga i u tami da ugledaju i spoznaju ono istinsko svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka.
Don Davor Berezovski
Izvor: Crkva na kamenu
