Govoriti o obraćenju i obraćenicima znači govoriti o čudesnom Božjem milosrđu. A kako je papa Franjo proglasio Godinu milosrđa, čini mi se prikladnim govoriti baš o ovoj temi jer su obraćenici uvijek bili žar koji je rasplamsavao vatru vjere u mnogima, budući da su dotaknuti Božjom milosti imali potrebu o tome svjedočiti.
Obraćenici – književna svjedočanstva (Drugi dio)
Sv. Jeronim, suvremenik Augustinov, također je iskusio obraćenje i ovako pripovijeda u poslanici Eustohiji: “Prije puno godina kad se, za kraljevstvo nebesko, odrekoh kuće, roditelja, sestre, rodbine, i što je od toga mučnije, svakidašnje gospodske hrane, pa pođoh u Jeruzalem da vojujem, ne mogah nipošto biti bez knjižnice, koju najvećom marljivošću i trudom bijah u Rimu namakao. Tako, jadan ja, pošćah, a čitah Cicerona! Nakon što bih često noći u nespavanju provodio, poslije suza koje mi iz dna srca navirahu s uspomena negdašnjih mojih grijeha, uzimah u ruke Plauta. Ako bih koji put, došav k sebi, stao čitati proroke, groza me poduzimaše od neuglađena jezika; i jer slijepim očima ne viđah svjetlosti, mišljah da tome nisu krive oči nego sunce.”
No, tada se, kad se razbolio na smrt, tako da su mu već spravljali sprovod, dogodilo sljedeće: “Kad u neki mah bih odnesen u duhu i doveden pred Božju sudačku stolicu, gdje tako velika svjetlost bijaše, i tolika jasnost, što izlažaše iz onih koji naokolo stajahu, da se ja bacih na zemlju, i ne smijah uzgor pogledati. Pošto bijah zapitan tko sam, ja odgovorih: Kršćanin. Lažeš, reče mi sudac: Ti si ciceronijanac, a ne kršćanin. Jer gdje je tvoje blago, ondje ti je i srce.”
I tako se Jeronim vratio u život s puta na koji ga je zavelo uživanje u lijepoj književnosti te prionuo svojoj misiji: prevođenju Biblije na latinski.
Sv. Franjo (12./13. st.) jedan je od onih koji su pronašli “skriveno blago”, o kojem Isus priča u prispodobi, te dali sve da bi ga zadobili, a svojim primjerom privukli mnoge na put dobra. On, sin bogatoga trgovca, koji je težio biti prvi, sanjao o podvizima, bio “kralj gozba i zabava”, sudjelovao u oružanim sukobima Asiza i Peruggije, nakon zarobljeništva, bolesti i ponovnoga pokušaja da traži slavu u oružju, napušta sve i posvećuje se Bogu služeći siromasima jer je u snu čuo glas koji ga je pozvao da radije slijedi gospodara nego slugu. Pozvan da obnovi Crkvu, imao je hrabrosti odazvati se u poniznu službu, promijeniti život i tako steći radost koju čovjek zaljubljen u zemaljsko ne može razumjeti. Životopis Tome Čelanskoga, Bonaventurine Legenda Maior i Legenda Minor, Peruđinska legenda, te Legenda trojice drugova.
Treba navesti još sv. Ignacija Lojolskog (16. st.) (pravo ime Inigo Lopez), koji je osnivač Družbe Isusove. Bio je vitez i vojnik. Ranjen kod obrane tvrđave Pamplone 1521. godine, na ranjeničkom krevetu u očinskom dvorcu doživljava prosvjetljenje i obraćenje čitajući o Isusovu životu i životu svetaca te napušta vojničku službu i posvećuje se duhovnom životu i studiju. Hodočasnikova ispovijest, naslov je autobiografije sv. Ignacija, koju je napisao njegov suradnik slušajući Ignacijevo pripovijedanje 3 godine prije njegove smrti.
U 20. st. dogodilo se obraćenje doktorice filozofije, Edith Stein. Ova velika žena, s 15 godina deklarirana ateistkinja, kasnije redovnica, tražila je istinu i pronašla ju je čitajući Moj život sv. Terezije Avilske, nakon čega je ostavila svoju izglednu znanstvenu karijeru i postala bosonoga karmelićanka Terezija Benedikta od Križa.
O tome je zapisala: “Nasumce sam posegla za jednom debelom knjigom koja je bila naslovljena Život sv. Terezije Avilske. Počela sam čitati. Knjiga me je toliko osvojila da nisam prestala čitati dok nisam došla do kraja. Kad sam zatvorila knjigu, rekla sam: ‘To je istina!'”
Zapisat će i ovu misao: “Tko traži istinu, traži Boga bio toga svjestan ili ne.”
Ubijena je 1942. u Auschwicu kao Židovka. Svetica je, mučenica i zaštitnica Europe. Svoju duhovnu oporuku sastavila je u Nizozemskoj kratko prije nego što je bila deportirana u Njemačku i ubijena:
“Već sad primam s veseljem smrt koju mi je Bog namijenio u posvemašnjoj podložnosti pod njegovu presvetu volju. Molim Gospodina da primi moj život i smrt – na njegovu čast i slavu – te na nakane Presvetog Srca Isusova i Marijina i Svete Crkve – za održanje i posvećenje našeg Svetog Reda, posebno Karmela u Kőlnu i Echtu, kao naknadu za nevjeru židovskog naroda, da Gospodin bude (napokon) primljen od svojih, da dođe njegovo kraljevstvo u slavi, za spasenje Njemačke i mira na svijetu, najposlije za moju rodbinu, žive i mrtve i sve koje mi je Bog dao, da nijedan od njih ne propadne.”
Svi su ovi duhovni orijaši nakon obraćenja bili novi ljudi, dali bogate i slatke plodove Gospodaru i postali sveci.
Matija Grgat
Izvor: Crkva na kamenu
