Isus ponovno uđe u sinagogu. Bio je ondje čovjek usahle ruke. A oni vrebahu hoće li ga Isus u subotu izliječiti, da ga optuže. On kaže čovjeku usahle ruke: “Stani na sredinu!” A njima će: “Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?” No oni su šutjeli. A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: “Ispruži ruku!” On ispruži – i ruka mu zdrava! Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube (Mk 3,1-6).
Prva rečenica današnjega Evanđelja jasno nam stavlja pred oči da Isus redovito svake subote prakticira svoj vjerski život te da pohađa sinagogu, gdje god se nalazio. Na taj način želi pokazati poštovanje prema svom nebeskom Ocu koji je vrijedan svake časti i poštovanja, ali i iskazati zajedništvo sa zajednicom koja se okuplja na molitveni susret s Bogom i jednih s drugima. Židovi su na poseban način iskazivali svoje jedinstvo u ljubavi, upravo preko zajedničkih molitvenih susreta u sinagogama. Pažljivo se slušala svaka pročitana i protumačena riječ, a oni koji su bili predvodnici zajednice i tumačenja bile su osobe od poštovanja i divljenja. Svaka njihova riječ i čin odmjeravao se, hvalio ili osuđivao, komentirao i prepričavao.
U takvoj situaciji nalazio se i Isus ove subote. Prisutni su željeli uhvatiti Isusa u klopku, kako bi ga mogli proglasiti nevjernikom, kršiteljem Božjeg zakona i predaja starih. Ponovno kršenje odredaba Mojsijeva zakona, bila bi prilika da se Isusa i njegova djelovanja njegovi protivnici konačno riješe. Optužba s konkretnim dokazima kao i svjedocima koji su kršenje zakona vidjeli na svoje oči, bila bi dovoljna da Isusa ušutkaju i maknu sa strane. Svaki židovski vjernik koji se držao zakona Božjeg i obdržavao ga, bio je radije spreman umrijeti nego ga prekršiti, čak i u najmanjem obliku. Stoga takvima su bili nejasni Isusovi postupci, koji su u njihovim očima bili nevjernički, iako se radilo o vršenju djela milosrđa ili dobročinstava prema bližnjemu. Takvima je Isus bio čudan, te nisu mogli shvatiti kako onaj koji se priznaje Židovom, može tako olako kršiti zakone koje je dužan po svojoj savjesti obdržavati. Isusovi postupci su im bili sablažnjavajući, a svakoga koji čini sablazan treba skloniti sa strane, kako ne bi druge povukao za sobom i poučavao ih onako kako ne treba. Inzistiranje na potpunom i apsolutnom odmoru i neaktivnosti u dan subotnji, toliko puta je kroza židovsku povijest bilo pogubno za njih same, često i za cijelu zajednicu jer su upravo tada doživljavali i vojne i odlučujuće poraze u bitkama protiv svojih neprijatelja. Židovsko opsluživanje subote izgledalo je okolnim narodima toliko puta čudno i besmisleno, posebno onda kada se nisu željeli braniti, a to su mogli učiniti. Ljudski život i obrana života je i u Božjim očima vrjednija od svakoga zakona i odredbe, stoga je Isus postavio upit – je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti.
Šutnja farizeja i herodovaca na nevolju čovjeka bolesne ruke je iznenađujuća. Šokira njihov stav i izbor da je bolje da bolestan čovjek pati u bolovima, nego da se prekrši dan odmora. Isus je Sin Božji i on jedini ima apsolutnu vlast i poslanje ispuniti zakon, on se bori protiv okorjela stava farizeja i želi prosvijetliti pamet svima onima koji obdržavaju odredbe zakona samo formalno, a ne gledaju srcem na čovjekovu dobrobit i sreću. Tumači zakona su u to vrijeme znali reći i ovako: “Kad je život u opasnosti, to onda nadilazi subotnji zakon”, a to je značilo samo da se moglo pobrinuti da se zdravlje bolesnika ne pogorša ali ne i da se popravi. Prema tome liječenje je bilo strogo zabranjeno jer se smatralo radom, a raditi subotom je izravno kršenje subotnjih propisa mirovanja.
Isus svojim ozdravljenjima i aktivnostima nikada nije bio polovičan, nego cjelovit. On je ozdravljao druge u potpunosti i u zabranjene dana i sate, a to je ono što je njegovim protivnicima najviše smetalo. Isusova ljubav prema svakom čovjeku koji se nalazi u nevolji i patnji prevladava svako formalno izvršavanje odredbi zakona, makar oni bili stari stoljećima. Isus vraća bolesnom čovjeku zdravlje, ozdravlja mu usahlu ruku i ponovno mu je osposobljava za rad. Istovremenim povratkom njegova dostojanstva uči ga da i sam nastavi kao zdrav čovjek činiti djela ljubavi drugim ljudima koje bude susretao. Poruka Isusove geste jest da svi njegovi sljedbenici trebaju ustrajati u vršenju dobra u svako doba dana, svakoga dana u tjednu. Osim važnosti brige za tjelesno zdravlje, važna je briga i za dušu i zdrav duhovni život koji treba svima biti pokretač za vršenje djela ljubavi i ustrajnost u dobru svakoga dana.
Don Davor Berezovski
Izvor: Crkva na kamenu
