U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: “Podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja.” “Stoga uzmite k srcu: nemojte unaprijed smišljati obranu! Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik. A predavat će vas čak i vaši roditelji i braća, rođaci i prijatelji. Neke će od vas i ubiti.” “Svi će vas zamrziti zbog imena mojega. Ali ni vlas vam s glave neće propasti. Svojom ćete se postojanošću spasiti” (Lk 21,12-19).
Posljednjega tjedna liturgijske godine Crkva nam preko Evanđelja stavlja pred oči Isusov govor učenicima o događajima koji će se dogoditi u posljednje vrijeme, na poseban način o događajima koji će prethoditi njegovu drugom dolasku u slavi, kada će se pojaviti kao sudac živih i mrtvih. Svaka generacija vjernika, koja je čitala ove ulomke iz Evanđelja, prepoznavala je te događaje upravo u svom vremenu u kojemu su živjeli, te su smatrali da se približio kraj ljudske povijesti, ali ih je tješilo Isusovo obećanje da se ništa loše ne može dogoditi onima koji su postojani i ustrajni u vjeri u njega. Ako je Isus obećao nagradu onima koji do kraja budu ustrajni, a Bog se ne može varati u svojim obećanjima, onda su bili potpuno sigurni i uvjereni da će im Bog pomoći i u teškim trenutcima kroz koje prolaze.
Za vrijeme svoga naučavanja i poučavanja učenika Isus nikome od njih nije obećavao sreću i blagostanje, kada jednom njega više ne bude na zemlji, nego upravo suprotno – progone i ponižavanje zbog njegova imena. Tko jedanput u potpunosti pristane uz Isusa i uz njegove nimalo lagane zahtjeve, ne može se više osvrtati natrag i nema više mogućnost povratka na stari i uhodani način života. Pristajanje uz Isusa zahtjeva radikalan prekid sa svim onim što nas je u prošlosti odvraćalo od Boga i njegovih zahtjeva. Toliko puta traži se prekid i sa svim navikama, običajima i normama koje su nam možda do tada bile ugodne i korisne. Ponekad dolazi i do raskida svih veza pa i onih prijateljskih i obiteljskih, ako nas one udaljuju od istinskih vrijednosti i Božjih očekivanja. S druge strane kao protureakcija na ove prekide, javlja se bijes i nezadovoljstvo onih koje se napustilo, od kojih se otišlo. Već je prva generacija kršćana i apostola u svojim životima osjetila Isusove najave progona, počevši od đakona Stjepana. On je u trenutku svoga suđenja pred Vijećem, kao i u trenutku svoje smrtne osude, dobio onu nadnaravnu snagu za svjedočanstvo vjere u Isusa Krista, toliku snagu i hrabrost kojoj su se divili i njegovi protivnici koji su ga osudili na smrt. Ta svjedočka snaga obratila je njegova progonitelja Savla u sv. Pavla.
Isusov govor o posljednjim stvarima, progonima i teškim trenutcima za one koji u njega vjeruju nema namjeru u nama probuditi strah što će s nama biti ako se progoni dogode i u našemu vremenu ili životu, nego želi probuditi našu savjest na razmišljanje živimo li autentično svoj kršćanski poziv ili smo samo nominalno vjernici. Isus nas želi također potaknuti da odbacimo sve ono što nas udaljava od istinskih vrijednosti. Postojanost u življenju kršćanskih vrijednosti donosi blagoslov na zemlji, a što je još važnije i vrijednije – spasenje na nebu, unatoč svim prijezirima, odbacivanjima, izrugivanjima i progonima okoline, pa makar to bili i naši dragi i bližnji. I kasniji brojni kršćanski svjedoci i mučenici, ni pod cijenu vlastita života nisu željeli izdati vrijednosti koje su autentično do tada živjeli svakoga dana, niti onoga u koga su povjerovali. U teškim trenutcima progona ponavljali su Pavlovo svjedočanstvo vjere – znam komu sam povjerovao.
I danas smo potrebni autentičnih svjedoka življene vjere, na poseban način kada se kršćanske vrijednosti i svjedočanstvo vjere od svijeta ponižavaju i gaze. Kršćani i vjernici pozvani su upravo takvu svijetu, koji kršćanske norme i moral nastoji u potpunosti relativizirati, pokazati mogućnost dosljednoga i postojanoga življenja vjere. Vjera se živi postojano samo ako se poštuju i vrše Božje zapovijedi u potpunosti, a nikada u prilagođenom obliku, posebno ne onakvom kakvim ga zamišlja tzv. moderno društvo. Nije moguće živjeti svoju vjeru na svoj način, kao prilagođeni kršćanin svijetu, nego na način kako je to jedino moguće – vjerno, dosljedno, postojano i autentično. Cjelovito i potpuno kako nas je Isus učio i onako kako nam učiteljstvo crkve taj isti nauk vjerno prenosi do danas. A progoni i mržnja svijeta zbog našega postojanog življenja vjere nemaju posljednju riječ u našemu ionako kratkotrajnom životu ovdje na zemlji jer mi smo samo putnici koji se zemaljskim hodom i življenom vjerom pripremamo za onaj vrjedniji vječni život u nebu.
Don Davor Berezovski
Izvor: Crkva na kamenu
