I ove smo godine s Isusom nadomak Jeruzalemu. Bog iznova želi sakupiti svoju djecu kao kvočka piliće pod krila (usp. Lk 13,34). Isusovi tadašnji učenici nisu znali što se zapravo sprema, ali mi znamo: “Uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje” (Lk 21,28). Maslinova grančica koju je golubica donijela Noi navijestila mu je prestanak potopa i povlačenje potopnih voda sa zemlje. Noa s obitelji i sva stvorenja na korablji sada su oslobođena, a Bog sklapa s njima vječni savez života, plodnosti i strpljivosti s ljudskim rodom (usp. Post 8,11; 9,8-11). Slijedeći svoga Krista s maslinovim grančicama u ruci zajedno sa židovskim narodom koji je trgao maslinove grane i prostirao ih pred Isusa (usp. Mk 11,1.8), i mi slavimo oslobođenje zemlje od potopnih voda grijeha koje su sve ljude povukle u tamu svojega bezdana. Bog je s nama sklopio novi i vječni savez u Krvi Kristovoj. Ta Krv nosi u sebi vječni život i dana nam je za piće. Po Krvi Kristovoj darovan nam je plod obraćenja, plod za posvećenje, a svršetak život vječni (usp. Rim 6,22). I mi prostiremo svoje prljave haljine pred Isusa kako bi nam ih vratio izbjeljene u Krvi svojoj (usp. Otk 7,14). Golotinja kojom su se “ogrnuli” Adam i Eva, pokrivena je sada haljinom spasenja i pravednosti (usp. Iz 61,10). Svučeni Isus sada vraća dostojanstvo svakome koga je grijeh razgolitio i izvrgao sramoti, strahu i višestrukoj požudi. Sva patnja, sve mane, sav grijeh i svi strahovi sada su u Kristovu tijelu razapeti na drvu križa. “I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima bit podignut Sin Čovječji da svaki koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,14-15).
Bojimo li se boli, izdaje, ostavljenosti, odbacivanja, izrugivanja, osuđivanja, razočaranja, okrutnosti, nepravde, nasilja, fizičke patnje, javnog poniženja… Sve ove stvari ujedaju nas kao zmije i sve ih vidimo kada pogledamo na raspetoga Krista, ali u isto vrijeme vidimo Boga koji nas prati kroza sva naša iskustva. Nismo sami i nismo beznadni. Gledajući u raspetoga ozdravljamo, a vjerujući u njega primamo život vječni. Ta “tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas! Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? (…) U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi” (Rim 8, 33-37). Njemu su kao kralju i pobjedniku klicali: “Hosana! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!” (Mk 11,9). Mi znamo da smo po njegovu spasenju i mi postali pobjednici i kraljevsko svećenstvo. Mi znamo da se bliži obnova našega spasenja i da je tjedan pred nama uistinu “Veliki” jer je Isus Krist u njemu preobrazio našu povijest i otvorio nam put vječnoga spasenja. Mi znamo, ali s kakvom vjerom ulazimo u ovaj tjedan i kakvim srcem prihvaćamo ovaj dar spasenja? Hoćemo li dostojanstveno dočekati Spasitelja? Hoćemo li mu suzama svoga kajanja nakvasiti noge, otrti ih kosom pokore i pomazati uljem dobrih dijela? Hoćemo li svim srcem čeznuti slaviti s njime Posljednju večeru? Hoćemo li ga pratiti na njegovu križnom putu? Konačno, hoćemo li na uskrsno jutro hitati na grob za koji nam je navješteno da je prazan kako bismo susreli Uskrsloga koji nas ponovno vraća u Edenski vrt iz kojega smo istjerani grijehom? Tko ne misli da mu je potrebno spasenje, taj se ne raduje Spasitelju. Tko ne misli da je bolestan, taj ne traži ni liječnika. Tko ne misli da je zarobljen, taj ne traži ni slobodu. Tko ne vidi da je sluga, taj ne traži ni gospodara. No onaj koji misli da mu je potrebno spasenje i sloboda, liječnik i gospodar, taj istinski kliče “Hosana!”. Uputimo se stoga k izvoru spasenja, jer otvoren nam je po probadanju Isusova boka na drvu križa. “I Duh i Zaručnica govore: ‘Dođi!’ I tko ovo čuje neka rekne: ‘Dođi!’ Tko je žedan neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!” (Otk 22,17).
fra Ante Vukoja, đakon
Izvor: Crkva na kamenu
