Nije dosta samo prosvjedovati protiv svoga sebičnog “ja”, protiv tiranina koji nas stavlja u ropstvo kad mu se prepustimo i počnemo revno izvršavati svaki njegov hir. Iz njegove se tiranije ne možemo sami spasiti, budući da nas stalno vraća u svoju mrežu grijesima, zlim sklonostima, promjenjivim osjećajima, neurednim nagnućima, svakovrsnim požudama, rastresenim mislima i primislima. Nemoguće je da se bez “rođenja odozgor” obnovi naše srce i naša pamet, a za to nam je potrebna milost Božja. Da bismo ustrajali na putu na kojem se bore stari, naravni čovjek u nama i novi koji se tek rađa, važno je zamoliti Boga da promjeni naše srce, da ga ispuni ljubavlju prema svim ljudima, posebice onima koji su nam najmanje dragi ili ih ne volimo, te dati se voditi u životu vjerom koja je uvijek obnavljajući i gorući čin ljubavi i povjerenja prema Bogu. Na tom iskustvu, dok vjera jača, čovjek stječe spoznaje srcem i cijelim svojim bićem, ne samo umom koji mu, naravno, biva rasvijetljen. I shvaća da je uzaludan posao dokazivati nekome koji je duhovno slijep i ide krivo kako nije u pravu. Jer on gleda iz sasvim druge perspektive i vidi stvari drugačije. Da bi vidio ono što vidi čovjek vjere, morao bi proći isti put. Upravo stoga ćemo puno više napraviti ako molimo Gospodina za milost obraćenja takvoga čovjeka. Jer tek Gospodin može promijeniti njegovu perspektivu. Tek prava vjera daje sve ono što ljudskoj duši treba i bez čega ljudska pamet nema odgovora na zlo u čovjeku i u svijetu, na tiraniju oko nas i u nama. A bit njezinu prekrasno je opisao sv. Ljudevit Monfortski u tekstu u kojem vjera sama o sebi govori ovako:
“Ja sam čisto svjetlo koje čini da svatko čvrsto vjeruje budući da Bog i Crkva zajedno to jamče. Ja sam nadnaravno, ne može me se spoznati osjetom; ja sam tajnovito, ali lijepo, sva je moja slava u nutrini. Ja sam čvrsto uporište onoga čemu se čovjek ovdje dolje nada, divni dokaz svega što čovjek ne vidi. Ja sam ona sjajna svjetiljka koja sjaji u mraku, gorući stup koji u noći vodi u nebo. Neophodno sam, jer Boga se vidi jedino vjerom i nitko mu se bez vjere ne može dopasti, pa bio to i najveći kralj.
Sjetila stvaraju putenu životinju, um čovjeka čini dobrim, a ja stvaram vjernog Božjeg čovjeka, dobrog kršćanina. Ja sam svjetlo života, koje vodi istini, treba me ili slijediti ili ostati u tami. Ja pjevam o pobjedi male siromašne dječice, priskrbljujem slavu svim vjernim vjernicima. Ja udaram i poražavam đavla, tog oholog kraljevića, pružam mu otpor, uranjam ga u njegovu vlastitu vatru. Ja sam pobjeda svijeta koji ima tolike dostojanstvenike. Treba se na mene osloniti kako bi se vidjelo zlo svijeta.
Ja krotim i umrtvljujem tijelo i njegove putene želje pokazujući mu u drugom životu slatkoću vječnih dobara. Ja činim da čovjek bude čist bez zlobe u tijelu, duhu i srcu, činim ga žrtvom ugodnom u Gospodnjim očima. Činim dušu podatnu za milost, a tijelo podčinjeno duhu, pokazujem ono što je prolazno, varljivo, prljavo, osuđeno na propast i pogubno. Ja uništavam opačine svojom božanskom čistoćom. Imam pravo i vlast nad krepošću i pravednošću. Ja sam u Bogu Svemogućemu, dobivam od njega ono što želim, mojom je snagom neuka duša u stanju činiti divna čuda” (Pjesme o kreposti, 6,1-15).
Matija Grgat
Izvor: Crkva na kamenu
