Nije rijetkost čuti kako se mnogi kršćani busaju i hvale da su dobri vjernici. Počnu nabrajati svoja dobra djela, pa budući da rade samo dobro, ne čine nikome zlo i onda je zaključak “bolji sam od onih koji svake nedjelje, ili čak svakoga dana idu u crkvu i ‘ližu oltare'”. Dakako da takvi gotovo nikada ili vrlo rijetko idu u crkvu, pogotovo ne idu na sakramente, posebno kada se radi o ispovijedi, zaključak je kako nema što ispovjediti jer niti je koga ubio, niti prevario pa zašto bi mu trebala ispovijed. Takvi često ne govore s rođenim bratom godinama, ako imaju firme ne plaćaju radnike ili primaju radnike “na crno”, u slučaju da se radnik u firmi pobuni, slijedi mu prijetnja da će dobiti otkaz itd.
Jednom su se i apostoli zaletjeli i usudili se pohvaliti svojom vjerom. “Sada znamo da sve znaš i ne treba da te tko pita. Stoga vjerujemo da si izišao od Boga” (Iv 16,30). Očito bi bilo bolje da se nisu htjeli toliko iskazivati formalnim vjerskim znanjem, nego da su se trudili ponizno priznati svoje ograničene spoznaje i mogućnosti. Isus im odgovara: “Sada vjerujete? Evo dolazi čas i već je došao: raspršit ćete se svaki na svoju stranu i mene ostaviti sama” (Iv 16,31-33). Ta, Isus je dobro poznavao njihovu vjeru, često ih je prekoravao zbog njihove slabe vjere: Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovome brdu da pređe na drugu stranu i ono bi vas poslušalo (usp. Mt 17,20).
Neka je časna sestra govorila djeci o vjeri te se poslužila Isusovim riječima: Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovome brdu da pređe na drugu stranu i ono bi vas poslušalo. Nakon toga primijeti jedan vjeroučenik i upita sestru: Sestro, a koliko ste vi brda do sada premjestili?
Vjera se ne zasniva na riječima nego na djelima. O tome jasno govori sv. Jakov. “Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? (…) Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi” (Jak 2,14.17).
Vjera se najjače očituje, a ujedno je i na zahtjevnu ispitu u teškim časovima života. Apostoli su Isusa “ostavili sama” onda kada su mu bili najviše potrebni, kod osude, u smrtnoj muci na Kalvariji. Znamo da je njegov ljubljeni učenik Ivan jedini bio pod križem kada je umirao, a Ivan se nikada nije hvalio, niti puno obećavao, nego je to pokazao svojim djelima kada je bilo najpotrebnije. Isus je bio prijatelj svoj dvanaestorici, ne samo Ivanu. Prijatelj je svakoga čovjeka. Sve želi spasiti i u vječnosti usrećiti. Pravi prijatelj će uvijek biti uz tebe, i onda kada ti je dobro i kada ti je loše. Ne hvalimo se svojom vjerom riječima, pokažimo je svojim djelima, jer jedino je takva vjera prava i potpuna.
Don Damjan Raguž, Rastimo u Duhu, Mostar, Crkva na kamenu, 2018., str. 56.
Izvor: Crkva na kamenu
