Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: “Koja je zapovijed prva od sviju?” Isus odgovori: “Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!” “Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.” Nato će mu pismoznanac: “Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve.” Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: “Nisi daleko od kraljevstva Božjega!” I nitko se više nije usuđivao pitati ga (Mk 12,28b-34).
Zakonoznanac koji pristupa Isusu u današnjem Evanđelju poznaje dobro svih 613 zapovijedi i zabrana koje su mu njegovi učitelji predali: odnosno 248 zapovijedi i 365 zabrana. I očito u mnoštvu tih zapovijedi i zabrana, pomalo je izgubljen i zbunjen, kao da nije znao koja je ona najveća i najvažnija. Isus mu odgovara kratko i jasno – sve zapovijedi su sadržane u zapovijedi ljubavi – najprije prema Bogu, a onda i prema bratu čovjeku. Bez ove ljubavi nije moguće vršiti ni ostale zapovijedi, jer ljubav prema Bogu i otvorenost prema čovjeku, pokretači su našega ljudskog djelovanja. Upravo po ljubavi život, životne odluke i naši čini imaju svoj pravi smisao, cilj i ispunjenje. I zakonoznanac svojom potvrdom Isusovim riječima, jasno pokazuje da poznaje zapovijed ljubavi prema Bogu kao odgovor čovjeka na Božju ljubav i dobročinstva. Iz te zahvalnosti svaki pobožni Židov molio je svakoga dana svoj “Šema Israel”: “Čuj, Izraele, Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!” Boga se treba ljubiti u potpunosti: srcem, dušom, umom i snagom. Srce u Svetom Pismu nije samo središte emocija i osjećaja, nego i svih misli, volje, izvor odluka, središte osobnosti, mjesto u čovjeku u kojem dolazi do susreta s Bogom. Boga upravo upoznajemo na pravi i istinski način ako mu otvorimo svoje srce u potpunom predanju, naše volje u njegovu volju, a on se po našoj osobnoj vjeri nastanjuje u nama. Ljubiti Boga moramo i “svom dušom”, a duša je životna snaga po kojoj svaki čovjek postoji i živi. I naš narod kaže za dobre ljude da imaju dušu, da su izgrađene i cjelovite osobe.
Nadalje po Isusovoj pouci ljubiti Boga moramo i “svim umom”. Um je naša sposobnost koja nam pomaže da u životu uvijek možemo izabrati pravu stranu, odbaciti zlo i grijeh a pristati uz dobro i život s Bogom. Čovjek se ne smije samo osloniti na samoga sebe, svoj um i umne sposobnosti, nego uvijek treba biti usmjeren na Boga, koji je naše nadahnuće kako osmisliti svoj život, rad i djelovanje i sve to sprovesti u djelo za vlastiti napredak i rast. Ljubiti Boga “svom snagom” nije ništa drugo nego poziv na ustrajnost u toj ljubavi svim silama do posljednjeg daha, do posljednjeg trenutka života. Uz otvoreno, iskreno i cjelovito vršenje prve zapovijedi ljubavi prema Bogu, otvara se put i za cjelovito vršenje ljubavi prema bližnjemu. Tko Boga ljubi, od njega dobiva nadahnuće kako ljubiti bližnjega. “Bližnji” je svaki čovjek kojega susrećemo u na životnoj stazi a ne samo onaj koji je nama po osobnim prosudbama mio i drag. Isus svojim zahtjevom ljubavi prema svima, svakom čovjeku koji je bližnji, ide preko židovskog shvaćanja i kategoriziranja bližnjega, koji je toliko puta bio pristran i diskriminatoran. U kategoriju bližnjega po ovom poimanju nisu pripadali: pogani, Rimljani, Samarijanci, carinici, grešnici, nepravednici, bludnice, preljubnici, gubavci. Stoga svako druženje Isusa s ovim ljudima njegovi suvremenici osuđuju – jer oni nisu bližnji. Od njih se treba odmaknuti što je dalje moguće. Isus nas poziva da svaki dan moramo nanovo pronaći i otkriti tko su naši bližnji. Bližnji je svaki onaj koji ima potrebe pomoći i moram ga ljubiti kao samoga sebe, dati mu onu istu pažnju i ljubav koju posvećujem samome sebi. Kako samome sebi u životu želimo sve najbolje i dobro, to isto smo dužni preslikati i na bližnjega pokraj sebe, pa i svoje žrtve i patnju prikazati za drugoga, suosjećati s drugim koji pati. Ljubav prema bližnjemu proteže se na sve “malene” i neznatne, koji su potrebni moje ljubavi, a ljubiti treba Kristovom ljubavlju. Ove dvije zapovijedi se toliko prožimlju: jer nema ljubavi prema bližnjemu bez ljubavi prema Bogu, a u našoj ljubavi prema bližnjemu ljubimo i samoga Boga. Novost Isusova tumačenja zapovijedi ljubavi jest u tome što ih je Isus zbližio, spojivši ih u jednu i razjasnio da o njima ovisi naše spasenje, životna sreća ovdje na zemlji i što je još važnije – ona vječna u nebu.
Don Davor Berezovski
