U četvrtak sam gledao utakmicu Sunderlanda i Dinama. Primijetio sam nešto neobično. Dinamov dres bio je prazan. S prednje strane samo grb kluba i logo proizvođača odjeće, a na prsima – ništa. Tu obično stoji glavni sponzor. No Dinamu je glavni sponzor kladionica. I to takva koja nema dozvolu za rad u Velikoj Britaniji. Stoga su im Englezi poručili: „Skidaj to!“. Nije ovo prvi takav slučaj. Španjolska i Nizozemska imaju apsolutnu zabranu sponzorstva sportskih klubova od strane kladionica, dok djelomične zabrane ili procese koji vode ka zabrani trenutačno imaju i Norveška, Italija, Belgija i već spomenuta Engleska.
U našem podneblju situacija je potpuno drugačija. I bosanskohercegovačka i hrvatska nogometna liga nose u svome nazivu imena kladionica. Stoga svi klubovi tih liga moraju nositi njihov logo na svojim dresovima. Uz to, tri hrvatska i četiri bh. kluba imaju zasebna sponzorstva s drugim kladionicama. Ako gledate utakmicu na kanalima koji prenose najviše sporta na našim prostorima, onda ste svjedoci kako se više puta tijekom utakmice ekran smanji, a trećinom ekrana iskoči reklama kladionice. Slično se dogodi i svaki put kada padne gol.
Kladionice su tema o kojoj su moja braća već pisala i govorila u posljednje vrijeme pa ne želim ponavljati priču. Ona mi je samo lakmus-papir koliko olako uzimamo u usta priču o „bezbožnom Zapadu koji uništava kršćanske vrijednosti“, dok smo mi „oni koji vjeruju u Boga i pune crkve“. A evo primjera u kojem se događa suprotno. Bezbožne Nizozemska, Španjolska, Norveška, Belgija, Engleska i Italija promiču kršćanske vrijednosti smanjivanja utjecaja kladionica na društvo, dok mi Hrvati poturamo pod nos u svakoj mogućoj situaciji neku od brojnih tvornica ovisnosti koje razaraju obitelji.
U isto vrijeme svi se smijemo i rugamo Barceloninom Nou Campu koji nakon milijarde eura prokišnjava, a malo nas se bavi izgradnjom jedne (!) tribine stadiona Zrinjskog koja traje tri godine, a ne nazire joj se kraj ni izdaleka. Unatoč deset milijuna eura koje je klub zaradio od dvije sezone igranja Konferencijske lige u istom razdoblju.
Raspravljat ćemo o pretjeranoj birokratizaciji Crkve na Zapadu, dok nam istovremeno pada urbanistička dozvola za gradnju crkve Kristova Uskrsnuća.
Govorit ćemo o njemačkoj Crkvi koja klizi u šizmu, stavljajući nasuprot tomu hercegovačke crkve koje su pune. Iako vrlo jednostavna matematika pokazuje da te naše crkve napuni 20-25 % ukupnog broja vjernika. Divit ćemo se brojci od sedamsto mladih na susretu u Mostaru, a ne uzimamo u obzir da na SUM-u studira deset tisuća studenata. Ako ćemo već o brojkama, iako ne bismo trebali…
Znam, reći ćete mi da je i ovo puno, da ne treba banalizirati ni očekivati stopostotnost ni u jednoj sferi. Ni ne očekujem. Samo očekujem da prestanemo s naslovima „bili smo i ostajemo vjerni!“, „150 godina vjerne ustrajnosti“, „vi koji ste na Zapadu, u Sodomi i Gomori, vi ne dajte da se crkve ruše“, „neće nas zlodusi svjetski uništiti, mi imamo Gospu“ i sl. Takve riječi stvaraju lažnu sliku idilične (ponajviše hercegovačke) realnosti koja je daleko od istine. Da, na Zapadu ima bezboštva i zla. No ima ga i kod nas. Samo smo ga ili sakrili (kao što pokazuje nedavno objavljeni slučaj visokopozicioniranog požeškog svećenika zlostavljača) ili smo normalizirali (poput korupcije, podaničkog mentaliteta i nacionalizma).
Onog trenutka kada shvatimo da nam uspoređivanje s „divljim“ Zapadom nije potrebno, tada ćemo moći krenuti naprijed. Onda kad odbijemo od sebe napast farizeja iz Isusove prispodobe koji se u molitvi pred Bogom hvalio kako nije „kao onaj carinik“ (usp. Lk 18,9-14), tada ćemo uspjeti odbaciti naše folklorsko poimanje vjere i doista prionuti uz Krista i riječima i djelima.
Don Zvonimir Rezo
Izvor: Crkva na kamenu
