Aurelije Augustin, O državi Božjoj (De civitate Dei), I., KS, Zagreb, 1995.
“Ljubav za pravdom treba nadmašiti žudnju za slavom” (5,14). Dobiva se dojam kako istina danas malo koga zanima. Laž, obmana, prijevara caruje. Ako počnete govoriti o pravdi, možda će vas dočekati sugovornikovo pitanje: Čovječe, pa gdje ti živiš? Slavom su danas mnogi opijeni, ali još više od slave zanima ih društvena moć. Zapravo, zajedno idu: društvena moć, gomilanje materijalnih dobara i slava. Sve troje izravno se protivi Kristovu nauku, a Isusa je sotona napastovao upravo s ove tri datosti. Prema tomu, kršćanin, Kristov sljedbenik morao bi biti načistu čezne li za Kristom ili za društvenom moći, materijalijama i slavom.
“Ljubav za ljudskom pohvalom trebala bi se posramiti i popustiti pred ljubavlju prema istini” (5,14). Ljudi su skloni pomisliti ako ih mase hvale i prihvaćaju da su u pravu i da ispravno djeluju. Ako nas netko hvali, ne znači da smo i mi i on u pravu. Istina je često protivna mišljenju masa. Ali zanima li još koga istina ili se s Pilatom pitamo: Što je to istina? (Iv 18,38).
“Njihov ih je učitelj [Krist] naučio da ne budu dobri radi ljudske slave” (5,14). Ako neko dobro činimo da bi nas ljudi hvalili, primili smo svoju plaću (Mt 6,1-2).
“Oni su osobno bogatstvo prezirali u korist zajednice, to jest države i njezine blagajne” (5,15). A u nas mnogi i danas misle da nije grijeh ukrasti od države; najvažnije je napuniti svoje džepove.
“Ljudska je čast dim bez težine” (5,17,2). Znamo mi ovo, ali ljudskom srcu taj dim godi. Dim ostaje dim, ali neka se dimi, mnogi tako misle.
“Ni nas ni naše sinove ne čini sretnima zemaljsko bogatstvo, koje ili možemo izgubiti još dok smo živi, ili kad umremo, može zapasti one koje ne znamo, ili možda i one koje ne želimo; nego nas čini sretnima Bog, koji je pravo bogatstvo dušâ” (5,18,1). Ljudi općenito pa onda i mnogi kršćani znaju da nakon smrti ne mogu sa sobom ništa ponijeti i da nas ovozemaljsko bogatstvo ne može upokojiti, ali svejedno trka se nastavlja.
“Onomu tko vrlinu posjeduje velika je vrlina prezreti slavu” (5,19).
Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu
