U neka prijašnja vremena termin “kršćanska Europa” mogao se primijeniti u svome punom značenju. U novije vrijeme uglavnom se govori “nekada kršćanska Europa”, što će reći da je “stari kontinent” dobrano napustio svoje kršćanske korijene. Dekristijanizacija Europe bio je doduše dugotrajan proces. Sve tamo od zloglasne Francuske revolucije iz 1789. godine Europa se lagano urušava. Doduše, ni jedno povijesno razdoblje nije bilo idilično, bilo je tu svega i svašta. Razne “mračne sile” pokušavale su u razna vremena nametnuti europskim narodima nekakve svoje ideologije. Česti ratovi znali su opustošiti čitava europska područja. Ipak, Europa je bila nekakav pojam naprednosti, kulture i uljuđenosti. Upravo je kršćanstvo najzaslužnije za stvaranje te europske, odnosno zapadnjačke civilizacije.
Europa je doživjela i preživjela dvije velike prijetnje. Arapi su 711. godine prešli na europsko kopno. Stoljećima su nakon toga držali Španjolsku pod svojom okupacijom, a cilj im je bio pokoriti čitavu Europu. Nisu uspjeli. Druga velika opasnost nadvila se nad starim kontinentom u 15. stoljeću. Osmanlije su s istoka krenule u pohod na europsko kopno i more. Prijetnja je trajala stoljećima, ali im ipak veliki plan nije uspio. Ti vanjski udari, koliko god bili jaki i opasni ipak nisu uspjeli snažnije destabilizirati kršćansku Europu.
Najveća opasnost za svaki imperij jest njegova unutarnja trulež. Ako Europu gledamo kao cjelinu, i ako joj dodamo ostale zemlje zapadnjačke civilizacije, vidimo kako se na tim prostorima već stoljećima događa unutarnja dekadencija. Posljedice toga moralnoga posrnuća osjećaju se na svakom koraku. Ne možemo se oteti dojmu kako je netko negdje smislio način kako ne samo destabilizirati nego i kako uništiti europski kršćanski poredak. Trebalo je najprije destabilizirati sjever Afrike i Bliski istok, te s tih područja pokrenuti milijune nezadovoljnika i usmjeriti ih prema Europi. To su te nove moderne migracije. Nije potrebna nikakva mudrost da se vidi kako je taj scenarij pomno isplaniran. Na djelu su “mračne sile” koje kreiraju novi svjetski poredak. Rekli bismo, ništa novo i ništa čudno. Uvijek je toga bilo. Međutim, ovdje se javlja jedan novi, još nezapamćeni problem. U dekadenciji, destabilizaciji i urušavanju kršćanskoga europskog poretka sudjeluju i neki crkveni ljudi. Pod krinkom “umjetnosti” i nekakvih “ljudskih prava” po crkvama na Zapadu može se vidjeti svega i svašta. S druge strane, ne možemo se ne zapitati kako je moguće da neki članovi crkvene hijerarhije pozivaju čelnike europskih vlada da što lakše omoguće ulazak novih “osvajača Europe” (tzv. migranata) na europsko kopno? Odgovor na ovo pitanje može biti samo dvojak: Ili uopće ne razumiju o čemu se tu radi (što je manje vjerojatno), ili su se “uhvatili u nečije kolo”, te iz tko zna kakvih razloga zagovaraju interese onih “mračnih sila”. Kako se sada čini, kršćanska Europa ima malu šansu za preživljavanje, ali povijest će zabilježiti sve one koji su pripomogli ovom strašnom gubitku nekada kršćanskoga kontinenta. Očito, onima koji su se upleli u tu prljavu rabotu, i to sve pod krinkom nekakva (kršćanskoga) humanizma, ne smeta ni to što će ih povijest upamtiti kao rušitelje europskoga kršćanskog poretka. Ipak, na svu sreću još uvijek barem neke zemlje i njihovi čelnici odolijevaju ovim podmuklim udarcima, a ohrabruje i to što u svim zemljama postoje barem manje skupine svjesnih ljudi koji se odupiru tim bjesomučnim nasrtajima.
Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu
