Misli sv. Augustina

Ljudsko društvo obiluje zlima i nevoljama

Foto: wired.com

Aurelije Augustin, O državi Božjoj (De civitate Dei), III., KS, Zagreb, 1996.

“Tko bi mogao nabrojiti kolikim i kakvim sve zlima obiluje ljudsko društvo u nevoljama ove smrtnosti?” (19,5). Čini nam se kao da je ovu rečenicu netko izgovorio jučer, a ne u 5. stoljeću. Očito je ljudsko društvo uvijek kroz povijest obilovalo nevoljama. Međutim, svatko svjedoči o nevoljama koje su pogodile njega i vrijeme u kojemu on živi. Mi danas živimo u vremenu koje uistinu obiluje raznim zlima. Otpad izabranoga Božjeg naroda u nekim fazama njegove povijesti danas nam se čini bezazlenim u odnosu na ovo naše vrijeme i njegove ljude. Kao da živimo u vremenu apokalipse, u kojemu se događa konačan obračun između Boga i sotone. Bezbožan čovjek svim je silama ustao na Boga i njegove zapovijedi, želi ga skinuti s njegova trona, i to po svaku cijenu. Ne samo da se niječe Božja opstojnost, nego je gotovo čitava civilizacija ustala protiv Boga i naravnih zakona koje je on ugradio u čovjeka i cijelu prirodu na dobro čovječanstva. Čovjeka vjernika, kršćanina od svega najviše žalosti što se to zlo tako snažno uvuklo i u pojedine pore Crkve. Zaručnica Kristova ponovo se razapinje poput njezina Osnivača i Učitelja. Ljudski element u Crkvi popušta pod udarcima sotone i nagrđuje Mistično Tijelo Kristovo, prlja i blati lice Majke Crkve. Uistinu, goleme su nevolje ovoga vremena, ove naše smrtnosti.

“Što je duša bolja, to ona brže i lakše zacjeljuje” (19,8). Na svu sreću, u ovome svijetu ima još uvijek mnogo plemenitih duša. I naše vrijeme ima svoje svece. Oni su duša ovoga društva i ovoga vremena. Kao što plemenita duša brže i lakše zacjeljuje, tj. prašta uvrjede, zaboravlja zlo koje joj se nanosi, ljubi čak i svoje neprijatelje i za njih se Bogu moli, tako su ljudi sveta života duša ovoga izranjena društva koja njihovom molitvom, žrtvom i postom liječi čitavu društvenu zajednicu. To je očit znak da nas Bog nije napustio i da je njegova milost i danas među nama djelatna.

“Zemlja je ispunjena golemom količinom zala” (19,8). Međutim, sveti se Augustin ponovo vraća opisu zala ovoga svijeta. Očito ga je to silno uznemirivalo. Ako se netko danas usudi dignuti glas protiv zala ovoga svijeta i pokušava prokazati zlotvore koji ne biraju sredstva kako bi napakostili čovjeku i kako bi zanijekali Boga i njegove zakone, bit će proglašen “teoretičarom zavjere”, difamirajući toga čovjeka i njegova stajališta, makar ona bila zasnovana na potpuno znanstvenoj osnovi. Međutim, svjedoci smo da ovo nije više nikakva teorija, nego grozna praksa kojom se pokušava srušiti sve što počiva na istinskim vrijednostima. Ako ipak ostanemo pri “teoriji zavjere”, onda bismo mogli reći da je u svezi s ovom virozom koja je zahvatila cijeli svijet mnogo toga čudnoga. Po toj teoriji (jasno, bez čvrstih dokaza, jer se oni kriju kao najveća tajna) ovaj je virus modificiran u nekakvim opskurnim laboratorijima, pušten s jasnim ciljem stvaranja novoga svjetskog poretka. Čak su za ovu prigodu promijenili definiciju pandemije, jer se ova viroza ne bi uklapala u njezinu prijašnju definiciju. Nakon toga utjerali su narodu “strah u kosti” te od njega mogu raditi što god žele. Perfidnim propisima ogradili su se od bilo kakve odgovornosti, jer ne samo da oni “nisu krivi” za pojavu ove viroze, nego ne preuzimaju nikakvu odgovornost ni u svezi s cijepljenjem. Čovjek je prepušten sam sebi i za sve je on osobno odgovoran, a s druge strane vrši se strahovit pritisak, i to svim sredstvima, kako bi što više pučanstva “dragovoljno” pristalo primiti tu dozu nečega – još ne znamo čega. Kada ova “teorija zavjere” ne bi imala nikakve osnove, čovjek bi bio mirniji, te da je ovo prirodna pojava, oko ovoga pitanja ne bi se vodile silne prepirke i borbe, počevši od prosvjeda na ulicama do državnih parlamenata. Što se sve iza ovoga krije, nitko to još ne zna, ali je ponajprije očito da je velik novac u pitanju i da netko pokušava stvoriti potpuno nov svjetski poredak. Hoće li uspjeti, ne znamo. Ipak, kao vjernici znamo: sto careva cijelu noć vijećalo, a ujutro na Božju bilo.

Božo Goluža

Izvor: Crkva na kamenu