U našemu društvu poviješću se “bavi” gotovo svatko. Povijesne su teme osobito “omiljene” nekim političarima. Pogotovo su im interesantni neki povijesni mitovi kojima pokušavaju dodatno indoktrinirati svoje biračko tijelo. Hrvati su u prošlosti stvarali neke svoje mitove, a najčuveniji je onaj “Hrvatska do Drine”. U Srba je mitomanija bila još izraženija pa im je “kosovski boj” iz 1389. godine važna povijesna referentna točka. U 20. stoljeću stvorili su “jasenovački mit” o 700.000 pogubljenih Srba, na koji se i danas često vraćaju. Zakašnjelo formiranje nacije u muslimana u BiH odgodilo je i stvaranje većih mitova pa je njihova mitomanija počela relativno kasno te je i danas u veliku usponu.
Nije odveć čudno što se “povjesničari amateri” poviješću bave bez ikakvih znanstvenih načela (nedavno jedan od njih kao argument za ustaše “koljače” uzima partizanski igrani film Bitka na Neretvi), ali začuđuje nas kada profesionalni povjesničari veoma često u svojim istupima sasvim neprofesionalno govore i pišu o ljudima i događajima iz prošlosti. Najočitiji primjer za ovo jest narativ o Drugome svjetskom ratu. To je još uvijek neiscrpna tema. Na toj se temi i danas rade društvene podjele pa nije čudno što se ona često obrađuje u javnom prostoru. Čak i profesionalni povjesničari gotovo redovito teme iz Drugoga svjetskog rata izvlače iz povijesnoga konteksta. Govoreći o toj temi najčešće se počinje s 1941. godinom, a što je bilo prije toga kao da uopće nije važno. S druge strane, u te četiri ratne godine ljudi neskloni hrvatskome narodu cijelu priču počinju i završavaju s ustaškim režimom i njegovim zločinima, ne razdvajajući režim od države.
Ne znam što bi se netko bojao priznati zle čine pojedinaca pa i cijeloga režima iz toga vremena?! Da, bilo ih je mnogo. Međutim, ne možemo i ne smijemo se ne zapitati kako i zašto je uopće nastao ustaški pokret? Isto tako, neprofesionalno je pa onda i nemoralno govoriti o zločinima samo jedne strane. Ustaški pokret izrastao je u povijesnom kontekstu diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, a kap je prelila čašu ubojstvom hrvatskih poslanika na čelu sa Stjepanom Radićem u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. Prema tomu, ustaše su izravan “proizvod” toga kralja. Možda bi se valjalo zapitati što uopće znači riječ “ustaša”? U javnom diskursu ova riječ veoma često znači “koljač”, a zapravo riječ je po sebi veoma benevolentna te označava čovjeka koji je ustao protiv nekoga zla, u ovome slučaju protiv nesnosne kraljeve diktature i terora svake vrste. S druge strane, priča o ustašama kao “ekskluzivnim koljačima” jednostavno nije točna. U svakom ratnom sukobu pa i u tome zle čine uradile su sve sukobljene strane. Recimo, nisu gromovi s neba niti neke nevidljive sile zatrli čitava hrvatska sela na raznim stranama. Tko je i u ime koga izvršio pravi pokolj Hrvata u selima oko Mostara, u Rami, u Svitavi kod Čapljine…? U ime koga i zašto su jedinice popa Đujića radile masovne zločine na kninskom području? U ime koga je Dobro Jevđević u vili Neretva u Mostaru 1942. godine uskliknuo: “Ni pile hrvatsko nije ostalo s lijeve strane Neretve”?
Objektivan povjesničar neće nijekati logore u NDH, neće nijekati ni jamu u Šurmancima kod Čapljine u koju su bačeni srpski civili, ali neće temi zločina pristupati selektivno i bez povijesnoga konteksta. Zato valja konstatirati da sve u povijesti ima svoje uzročno posljedične veze pa se u tom kontekstu valja zapitati zašto su ustaše progonili Srbe, a recimo ne Mađare ili neku drugu nacionalnu manjinu? Odgovor je jasan. Pobunjeni Srbi 1941. godine (slično kao i 1991.) ustali su protiv hrvatske države. Iz ovoga je jasno da Srbi ne prihvaćaju nikakvu hrvatsku državu, bez obzira na njezino ustrojstvo vlasti.
Tako, priča o Drugom svjetskom ratu na našemu području ne počinje 1941. pa ni na globalnoj razini 1939. godine kada je nacistička Njemačka napala Poljsku. Nikako se o ovome sukobu ne može govoriti a da se ne vratimo barem na pitanje Prvoga svjetskog rata, mirovnih “sporazuma” i međuratnoga razdoblja. Postupci nacističkoga režima u Njemačkoj ničim se opravdati ne mogu, ali dolazak Adolfa Hitlera na vlast 1933. godine treba također staviti u povijesni kontekst. On se dokopao vlasti na krilima neviđenoga pritiska na Njemačku koji su vršile Francuska i Engleska nakon Prvoga svjetskog rata. Zato, pojednostavljivanje događaja i činjenica iz povijesti, blago rečeno, nije korektno. Svaka je tema puno kompleksnija nego što se u javnom diskursu o njoj govori. Svakomu tko se poviješću bavi, istina bi trebala biti najvažnija, jer mitomanija je zasnovana na laži, krivim procjenama i opasnim zabludama koje mogu narode odvesti u nove sukobe. A to nikomu ne treba.
Božo Goluža
Izvor: Crkva na kamenu
