Sakramenti su milost za bijeg iz prolaznosti

Prelazimo na knjigu Duh liturgije. “Na Sinaju prima narod ne upute za bogoštovlje, nego sveobuhvatni pravni i životni ustroj te propise. Tako se konstituira narod kao narod. Narod bez zajedničkoga ustroja i poretka te prava ne može živjeti. On se razara u bezvlađu, anarhiji.”[1] Iz ovoga bi odgovorni ljudi u hrvatskome društvu mogli mnogo naučiti. “Pravo koje se ne temelji na moralu postaje nepravda; moral i pravo koji nemaju svoje izvorište u zrenju, u promatranju Boga, degradiraju čovjeka.”[2] Zbog zanemarivanja ovoga pravila u svijetu imamo toliko nepravde. “Ljudski poredak koji ne poznaje Boga umanjuje čovjeka.”[3] “Puko posjedovanje vlastite zemlje i države nije jamstvo slobode. To se može izroditi u posve nemilosrdno robovanje. A kada prevlada gubitak prava te bespravlje postane sveopće, onda to redovito završava u gubitku i države i zemlje.”[4] “Pravo i etika ne mogu se međusobno održati ako nisu usidreni u liturgijskoj središnjici.”[5] “Tko u svome pojmu zbiljnosti zanemaruje ili ispušta Boga, taj je samo prividno realist. On apstrahira od onoga u kome ‘živimo, mičemo se i jesmo’ (Dj 17,28).”[6] “Klanjanje, dakle, ispravan način bogoštovlja, odnosa prema Bogu, konstitutivno je za ispravno ljudsko postojanje u svijetu.”[7] “Upravo su decidirano ateistički, materijalistički društveni sustavi stvorili nove oblike ateističke liturgije, ritualnoga kulta koji u sebi mogu biti samo obmana te uzaludno pokušavaju prikriti svojim bombastičnim nastupima vlastito ništavilo, ispraznost i bijedu.”[8] “Ateističku liturgiju” susretali smo svakodnevno u komunističkom sustavu, a zapravo je sve skupa bilo ništavilo, ispraznost i bijeda. “Čovjek nije sposoban sam na svoju ruku jednostavno ‘praviti’, ‘stvarati’ ili ‘činiti’ kult.”[9] “Liturgija pretpostavlja konkretnu osobu koja nam stoji nasuprot, osobu koja nam se pokazuje, očituje, koja time daje smjer našoj egzistenciji.”[10] Ta Osoba jest Bog jedini. “Nije moguće rastaviti vjeru u otkupljenje od vjerovanja u Boga Stvoritelja.”[11] “‘Istočni grijeh’, zbiljnost oduvijek teško razumljiva, postaje istovjetan s padom u prolaznost, pa onda biva jasno da se taj veže uza sve koji se nalaze u kružnom toku prolaznosti.”[12] Najprije krštenje, a onda i ostali sakramenti pružaju nam milost za bijeg iz prolaznosti. “Kršćansko bogoštovlje smatra razorenje jeruzalemskoga Hrama konačnim i teološki nužnim.”[13] “Bez križa i uskrsnuća kršćanski je kult ništavan, a teologija liturgije koja bi taj odnos isključivala, zbilja bi svjedočila i zborila još samo o praznoj igri.”[14] “Oltar je svojevrsno mjesto razderanih, otvorenih nebesa.”[15] “Čovjekova posljednja ugroza je smrt. Čovjek će tek tada biti posvema slobodan kada bude oslobođen od smrti.”[16] “Bog nas traži ondje gdje mi jesmo, ali ne zato da bismo ondje i ostali, nego da bismo prispjeli ondje gdje on jest.”[17] “Gdje god u liturgiji dođe do burnoga pljeska za ljudsko djelo ili učinak, to je onda siguran znak da se sasvim izgubila bit liturgije te da ju je nadomjestila svojevrsna vjerski zamišljena zabava ili provod.”[18]