Gdje se događa Božja volja, tu je nebo

Nastavljamo s knjigom Isus iz Nazareta, Prvi dio. “Gdje Boga nema, ništa ne može biti dobro. Gdje se ne vidi Bog, propada čovjek i propada svijet.”[1] Može nam se pričinjati da ovo nije istina. Kratkoročno gledano nekada izgleda kao da svijet može bez Boga, ali svaka “kula babilonska” jednostavno mora pasti, i to sama od sebe. “Gdje se događa Božja volja, tu je nebo. Bit je neba jedinstvo s Božjom voljom, jedinstvo volje i istine. Zemlja postaje ‘nebo’ kada se, i u mjeri u kojoj se, na njoj događa Božja volja.”[2] Nebo je stanje mira, ljubavi, zadovoljstva i svega onoga što usrećuje čovjeka. Znači, izvršavajući Božju volju postižemo neograničenu sreću. “Svaka krivnja među ljudima na neki način uključuje povrjedu istine i ljubavi, i tako se suprotstavlja Bogu koji je Istina i Ljubav. Prevladavanje krivnje je središnje pitanje svake ljudske egzistencije.”[3] Istine, pravde, ljubavi i mira nema bez Boga. Živeći s tim vrijednostima mi zapravo živimo s Bogom. “Krivnja izaziva odmazdu; tako nastaje lanac dugovanja u kojemu zlo grijeha stalno raste i postaje ga sve teže izbjeći.”[4] Svi smo manje ili više okovani tim strašnim lancem odmazde, jer teško prelazimo preko uvrjede i nanesene boli. “Krivnja se može prevladati jedino opraštanjem, ne uzvraćanjem na isti način.”[5] “Oproštenje može prodrijeti samo u onoga i biti učinkovito samo u onomu koji i sam oprašta.”[6] Kao što nas lanac odmazde sputava i baca u okove, tako nas i lančano opraštanje oslobađa. “Opraštanje ima svoju cijenu – najprije za onoga koji oprašta. On mora u sebi prevladati zlo koje mu se dogodilo, iznutra ga spaliti i tako obnoviti sama sebe, tako da potom može i drugoga, krivca, uvući u ovaj proces preobrazbe, nutarnjega očišćenja.”[7] “Ljubav je uvijek proces očišćenjâ, odricanjâ.”[8] Da, ništa korisno ne možemo učiniti bez odricanja, bez žrtve. Ratzinger citira Franju Ksaverskoga: “Ljubim te, ne zato što mi možeš dati nebo ili pakao, nego jednostavno zato što si ti ti, moj kralj i moj Bog.”[9] Svet čovjek ljubi Boga zato što je On samo Dobro, a ne zbog neke prijetnje ili nagrade. “Poziv učenika je molitveni događaj. Oni su, slikovito govoreći, rođeni u molitvi.”[10] Isus prije svakoga velikog čina odlazi na molitvu, a odabiranje i poziv učenika bio je veliki događaj. “Magijsko je liječenje uvijek povezano s umijećem da se zlo prenese na drugoga i ‘demone’ usmjeri protiv njega.”[11] Za razliku od magije, Isus sam na sebe preuzima zlo i “spaljuje” ga na drvetu križa. “Na križu su odgonetnute sve prispodobe.”[12] Cijelo Isusovo djelovanje vodilo je prema križu. Tu se ispunila svaka njegova riječ, pa i prispodobe. “Cesta od Jeruzalema prema Jerihonu čini se kao slika svjetske povijesti.”[13] Svi smo na ovome svijetu putnici. S vremena na vrijeme bivamo ranjeni i potrebni smo pomoći. S druge strane svi imamo priliku pokazati svoju ljudskost pomažući ranjenima na tom putovanju na kojemu razbojnika ne nedostaje. U ovoj drami uloge možemo birati. Najbolje bi bilo izabrati ulogu milosrdnoga Samarijanca. “Ako je napadnuti čovjek slika čovjeka kao takva, onda Samarijanac može biti samo slika Isusa Krista.”[14] Ali i mi možemo slijediti Kristov put. “Bog, stranac, u Isusu Kristu učinio se našim bližnjim.”[15] Nekada “daleki Bog” postao nam je tako blizu, brat naš.