Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.), Sol zemlje, Mozaik knjiga, Zagreb, 22005. “Vjera se tolerira kao jedan od subjektivnih oblika religije ili dobiva određeni prostor kao čimbenik kulture” (str. 116). Često neki vjeru poistovjećuju s pukim običajima. To se ponajbolje vidi prilikom slavljenja nekih kršćanskih blagdana. “Više se uopće ne smije spominjati ‘priroda'” (str. 121). Ako inzistirate na prirodi, odnosno naravi, proglase vas nenormalnima, a ono što je nenormalno proglašava se normalnim. “Čini se da su pitanja ‘U kojoj se mjeri uopće smije govoriti o istini?’ i ‘Koje mjesto kršćanstvo mora zauzimati u ukupnom sklopu religija?’ – dobila potpuno novu dramatičnost” (str. 123-124). Čak i kršćani često znaju reći kako su sve religije dobre, a ponekada možemo čuti kako su sve religije iste. To ne odgovara istini. “Vjera je svugdje ugrožena i mislim da to pripada njezinoj biti” (str. 126). Isus nam jasno kaže: “Ako su mene progonili, i vas će progoniti” (Iv 15,20). “U islamu nema inkulturacije. Islam je arapski i tko ga prihvati kao religiju, taj prihvaća i takav način života” (str. 137). Nismo sigurni jesu li ovoga svjesni vlastodršci na Zapadu. “Bilo je dobro za Crkvu što je nakon Prvoga svjetskog rata morala izaći iz državno-crkvenih sustava. Prejake veze nisu nikada dobre” (str. 141). I danas bismo trebali znati da nisu dobre prejake veze političko-državnih sustava i Crkve. Ratzinger citira Rudolfa Bultmanna: “Nekršćanska je država moguća, ali nije moguća ateistička država” (str. 141). “Tamo gdje iznad našeg aktualnog mišljenja ne postoji nikakvo mjerilo, vlada samovolja i čovjek propada” (str. 141). Znamo da su postojale i da postoje otvorene, proglašene diktature, ali ni one neproglašene nisu manje opasne. “Znak križa u školama ima smisla” (str. 142). Na žalost, protiv križa na javnim mjestima vodi se agresivna kampanja u mnogim krajevima svijeta, pa i u nekada kršćanskim zemljama. “Mislim da su vrline Nijemaca takve da lako mogu postati opasnostima” (str. 143). To se najjasnije pokazalo u vrijeme nacizma. “Crkva je element slobode” (str. 149). Gdje je istina, tamo je i sloboda, a Crkva je institucija utjelovljene Istine – Isusa Krista. “Kada se sve želi učiniti što je moguće više javnim, onda su – da tako kažem – narušene proporcije” (str. 154). Mediji i tzv. društvene mreže žele uništiti privatni, intimni prostor, kao da sve treba biti dostupno svima. To nije normalno! Ratzinger citira papu Pia X.: “Dobro Crkve važnije je nego njezina dobra” (str. 156). Peter Seewald u pitanju Ratzingeru ističe: “Kršćanski skupovi pretvaraju se u pučke svečanosti na kojima se pije pivo i jede pečeno meso” (str. 157). Neki i to smatraju “religioznim činom”, jer se oslanja na neke vrste religioznu tradiciju. “Svećenik nije nikakav zabavljač koji sada nešto izmišlja i to vješto prenosi drugima. Naprotiv, on može biti nenadaren kao zabavljač, jer on zastupa nešto posve drugo i jer to uopće ne ovisi o njemu” (str. 158). Ne možemo zanijekati činjenicu da se neki svećenici trude biti što bolji zabavljači. Peter Seewald ističe u pitanju: “Uspješnost Crkve ne može se mjeriti ni po političkim ili gospodarstvenim kriterijima, ni po prihodu ili broju članova” (str. 161). “Sudnji je dan radosna vijest jer nam on jamči da je svijet pravedan i da dobro pobjeđuje” (str. 167). Znači, pravednik se nema što bojati sudnjega dana, odnosno kraja povijesti. “Činjenica je da se na nerođeno dijete gleda kao na nekoga tko nas nepravedno napada, tko nam sužava životni prostor, tko se gura u naš život i kojega, kao napadača, treba ubiti” (str. 183). Širi životni prostor ne jamči veću sreću, pa čak ni veću slobodu. “Dijete je posebna osoba, različita od majke” (str. 183). Kao što je rođeno, tako je i nerođeno dijete različito od majke. Peter Seewald: “Američki spisatelj Louis Begley naziva 20. stoljeće čak ‘sotonskim rekvijemom’. To je pakao pun ubojstava, pokolja i nasilja, dakle – koncentracija užasa” (str. 195). Dovoljno se prisjetiti fašizma, nacizma i komunizma i bit će nam jasno kakvo je bilo to 20. stoljeće. “Tek je pojavom kršćanstva nastala sustavna njega bolesnika” (str. 197). “Čovjek bi morao naučiti da ne čini sve što bi mogao učiniti” (str. 206). Kao što u svakidašnjem životu ne smijemo činiti sve što možemo učiniti, tako je i u znanosti – nije moralno dopušteno sve što se može učiniti.
Božo Goluža (priredio)
Izvor: Crkva na kamenu
